Ne sjećam se

Igre s loptom nisu sport. Ali ako si na bilo koji način prihvatio koncept kolektivnog sporta pa i profesionalnog pa i nacionalnog onda si prihvatio i sav onaj popratni sadržaj koji ne može biti bitno drugačiji nego što jest

Naletim na neki prilog u kojem Dežulović (a vezano na temu MPT i rukometaša) priča kako mu nije jasno da nakon Urugvaja najmanja država ikada uđeš u finale Svjetskog nogometnog prvenstva i možeš birati (dobro, ovo je diskutabilna tvrdnja) da ti na dočeku svira Bruce Springsteen ili Rolling Stonesi a ti dovedeš - Thompsona!

"Zato ne volim Hrvatsku nogometnu reprezentaciju!" - zaključi Boris.

I sad meni je jasan koncept potpunog odbacivanja i prezira prema nogometnoj igri (najpoznatiji po tome je Borges) ili koncept pokojnog Igora Mandića po kojem je sve osim atletike igra i da suštinski igre s loptom nisu sport. Ali ako si na bilo koji način prihvatio koncept kolektivnog sporta pa i profesionalnog pa i nacionalnog onda si prihvatio i sav onaj popratni sadržaj koji ne može biti bitno drugačiji nego što jest.

Koliko sam kroz život pratio kolektivne sportove pa napose i nogomet ovako iz glave mogao bi izdvojiti Ivana Ergića, Slavena Bilića ili Juana Pabla Sorina kao individualce koji su odskakali od nekakvog uobičajenog obrasca u koji bi se mogao svrstati prosječni profesionalni nogometaš. U drugim sportovima s loptom situacija je bila nešto bolja ali u suštini sport ne pratiš jer si zaljubljen u Hegela nego tražiš podražaje za niske strasti i ono čoporativno životinjsko u sebi da ti vrati impulse plemena iz doba lovaca sakupljača.

I naravno da tu dolazi do kontradiktornosti i da (ako si misleća osoba) sam sebi postavljaš pitanja i pokušavaš dozirati svoj obim sudjelovanja u tom po svemu kolektivnom ludilu i kiču.

Recimo meni je tu najeklatantniji primjer "našeg malog Lukice" kako se tepa Luki Modriću možda i ponajboljem guraču lopte s ovih prostora ikada. To je čovjek koji je bio kapetan momčadi Hrvatske koju je odveo 2018. godine do Finala a 4 godine kasnije do 3. mjesta na Svjetskom nogometnom prvenstvu. U okvirima profesionalnog sporta i odnosima populacija i uloženih sredstava to jest sportska piramida u Gizi. Ali ako se odmaknemo od toga i sagledamo priču na način da je isti taj Luka Modrić lažno svjedočio na sudu kako bi (posredno svoje) neposredno spasio dupe ordinarnom hohštapleru (trenutno u bijegu) i kriminalcu Zdravku Mamiću, koji narativ nam onda preostaje odnosno koji je dominantan?

Doista, ja bi volio da Luka Modrić sluša Goribor i čita Ciorana a da je na dočeku nastupao (ne znam) Tom Waits i da cijeli Trg uglas pjeva "Tango Till They’re Sore". Međutim između onoga što bi ja volio i što jest tri su Mramorna mora i naučio sam da živim s tim.

Odnosno, naučio sam da se ne čudim tome kako bi me to prikazivalo boljim nego što jesam - jer nisam.

Mihael Pinter / 8/2/2025