Blizu i daleko

Piše Marko-Marija Gregorić

Na prvi se pogled čini da je posrijedi tek jedna od oprečnosti svojstvenih našoj moći opažanja prostora, jednakoj pojmovnoj dihotomiji kao što je ona, na primjer, između hladnog i vrućeg, suhog i mokrog, tromog i živahnog, mekog i tvrdog. No, kad se samo malo bolje razmisli ustanovljuje se da nije baš posve tako. Da ne mora biti baš posve tako. Jer, u ovom slučaju postoji neka specifična semantička razlika u uvriježenim uporabama tih riječi, nešto zbog čega te priloge kao da je nemoguće bez ostatka svesti na odgovarajuće im pridjeve. S jedne strane razlika je u tome što je teško "objektivno" utvrditi je li nešto blizu ili daleko: to je ponajprije stvar doživljaja, osjećaja, i procjena toga uvelike ovisi o "subjektivno" odabranu mjerilu. Stoga je taj doživljaj krajnje nestabilan i podložan promjeni, čak radikalnoj promjeni pod nekim izvanjskim utjecajem (kao što je onaj, na primjer, optičke varke). S druge strane i povezano s time, bitno priloški karakter tih riječi očituje se u njihovoj jednostavnoj značenjskoj protezljivosti na dimenziju vremena. Tako bez poteškoće govorimo o dalekoj prošlosti i bliskoj budućnosti. To je možda samo figurativna ili konotativna uporaba tih riječi, ali ona zbog toga ne umanjuje njihov značenjski potencijal. Naprotiv. Neka je prošlost zbilja daleka i neka je budućnost zbilja blizu - što dakako ne znači da nam je prošlost daleka navlas onako kao što nam je dalek onaj oblak, i da nam je budućnost nadomak ruke kao što je to ova olovka. Razlika je znakovita, u najmanju ruku zanimljiva.

Ta se razlika međutim pokazuje još zanimljivijom učinimo li napor da iz sfere "subjektivnog" prijeđemo u jednu drugu, još mnogo zanimljiviju sferu - u sferu osobe. Smatram, i to mi nažalost valja najprije natuknuti, da su moderne filozofije i u ovom pogledu učinile velik rusvaj. U ovom pogledu možda čak i najveći. One su započele, kao što je utvrdio Bruno Latour, temeljnom i nemilosrdnom podjelom između subjekata i objekata; ali završile su - što Latour nažalost nije bio u stanju utvrditi - ustoličenjem subjekata bez objekata, odnosno pretvaranjem subjekta u vlastiti objekt. Uglavnom, tim vještim smicalicama malo su nas pomalo misaono uvele u svijet pukih proizvoljnih apstrakcija koje više nemaju veze ni sa čime realnim. Osobito ne s realnim vremenom, čijoj su aktualnoj falsifikaciji uvelike pridonijele: real time označava upravo radikalni manjak realnog vremena ili njegov radikalni privid. Moglo bi se ugrubo reći da je, uz pomoć svojih filozofija, modernitet sve odnose sveo na čisto kvantitativne, mjerljive, prostorne odnose, dovodeći do gubitka i samog doživljaja realnosti te slijedom toga i samog značenja te riječi.

Ali ako iz tog vještački konstruiranog svijeta moderne "intersubjektivnosti" uspijemo iskoračiti u svijet osoba, stvari se temeljito mijenjaju. Postaju realnije, što će reći smislenije. Za razliku od odnosa između subjekata kad se oni ne poimaju kao osobe, bilo da uključuju suodnose s objektima ili ih ne uključuju, i bilo da se ti subjekti poimaju kao puke individue uklopljene u društvo ili kao svemoćni "stvaralački subjekti" koji stvaraju svoje svjetove i svoje istine, odnosi između osoba ne mogu biti drugo doli realni. Oni su ili realni, ili ih nema. Ili imaju smisla, ili ih nema. Nije ih moguće falsificirati jer ih nije moguće zamijeniti nekim drugim i drugačijim odnosima. Nije ih moguće zamijeniti jer to nisu kvantitativni nego čisto kvalitativni, odnosno nezamjenjivi, nemjerljivi, jedinstveni, konstitutivni odnosi. Pomilovati, uvrijediti, oprostiti, darovati, uvjeriti, iznevjeriti, oženiti, oklevetati, dočekati - ti glagoli, uvijek prijelazni ali s izravnim objektom koji ne može postati objekt u užem smislu riječi, ne upućuju na činove koji se mogu objasniti neovisno o njihovu realnom sadržaju, nego na metafizički realne činove koje je moguće lišiti te realnosti samo tako da ih se realno poništi. Drugim riječima, ne upućuju na činove kojima je moguće dati smisao izvana, unaprijed ili naknadno, već su to činovi čiji je smisao sadržan u njima samima i koji ih konstituira kao činove. Više nije riječ ni o kakvim metaforama, figuracijama.

Među osobama, stvari funkcioniraju bitno drukčije nego u drugim odnosima upravo zato što tu ne može biti govora samo o stvarima. Naši prilozi ovdje pokazuju svu svoju semantičku moć, svu razliku koja ih razdvaja od priloga što se mogu s lakoćom prevesti u pridjeve i pridjenuti imenicama: bliska osoba nije nimalo slična blizom objektu, i netko tko mi je dalek nije nimalo sličan kući koju gledam kroz dalekozor. To nije samo moj privatni osjećaj, ali nije ni izvana utvrdiva i mjerljiva činjenica. Riječ je o odnosu, ali osobitom odnosu koji se ne može generalizirati i rastaviti na zasebne momente ili termine, koji se ne može ni postvariti ni potpuno psihologizirati. Riječ je, ukratko, o odnosu koji se ne može ni definirati, zato što je takav uvijek odnos između osoba. Nepojmljiv odnos, tajanstveni odnos. Ali to je i duboko paradoksalan odnos jer, kao što zna svatko tko se ikad zaljubio, što je mi je netko bliži i prisniji, to mi je dalji i nedohvatljiviji. Ne "subjektivno" ili "objektivno", već realno.

Vrhunski, najrealniji, najsmisleniji, a onda i najprimjerniji odnos među osobama jest ljubav. Svođenje ljubavi na odnos između subjekata koji se ne shvaćaju kao osobe, što je nažalost redovito slučaj, po svoj je prilici najveći zločin modernih filozofija. Kad se ne poima kao osoba, subjekt neminovno objektivizira kad god mu se za to pruži prilika. Misliti suprotno znači živjeti u apstrakcijama, daleko od realnosti, u udobnoj besmislenosti i proizvoljnosti. Religijski kazano, objektivizirati znači proizvoditi idole i održavati ih u njihovu prividnu postojanju. Objekt koji me ne fascinira, koji me ne nagoni da mu se klanjam zapravo nije objekt dostojan zanimanja. Takva je jednostavno situacija s nama ljudima. Koji svako malo zaboravimo da smo ljudi. Tako je modernitet počeo s klanjanjem objektivitetu da bi, po logici stvari, završio u potpunom subjektivitetu. Počeo je s apoteozom realnosti lišene smisla da bi, po logici stvari, završio u tiraniji virtualnosti koja se postavlja kao jedini proizvođač smisla.

Ljubav - ona prava, realna, smislena - ne objektivizira. Ljubav je ono što razara sve idole, uključujući idol objekta koji se proturuje pod imenom subjekta. Ljubav je najrealniji zamislivi odnos, koji čini da drugi s kojim sam povezan bude ujedno krajnje blizu i sve dalje, to dalji što bliži, uistinu drugi. Ili, još točnije, ona čini da drugi s kojim sam povezan postaje dalek upravo razmjerno tome koliko mi postaje blizu. Lice drugog za mene je, govorio je Lévinas, jedino iskustvo beskonačnog. Odnosno neobuhvatnog, nepojmljivog, neomeđivog. Jer riječ je o specifičnom odnosu, procesu odnosno zbivanju. Ne matematičkom odnosu koji je čisto kvantitativan i prostoran, razdjeljiv, statičan. Postajanje-bliskim i postajanje-dalekim, što mogu izražavati naši prilozi kad ih se uvede u jezik osoba, kategorije su koje izmiču čisto logičkom razmišljanju i upućuju, mogu uputiti na tajnu beskonačne realnosti koja je realnija od svega što se može postvariti i okameniti u prividu realnog.

Razmatranje tih običnih riječi, tako, može uputiti i na tajnu Božića. Na paradoks Božića. To je tajna i paradoks Ljubavi koja je odlučila dati se ljubiti ostajući i još više postajući Ljubavlju, izvorom i počelom svake ljubavi. Bog koji je sišao k nama kako bi postao jedan od nas ne ukida udaljenost koja nas od Njega dijeli. Naprotiv. Što bliže, to dalje, i što dalje, to bliže. U isti mah i nerazlučivo, paradoksalno, tajanstveno. Takav je krajnji paradoks ljubavnog odnosa vrhunske tajne, Realnosti iznad svakog realiteta, smisla koji daje smisao i samom davanju smisla. Teolozi govore o bitno odnosnom karakteru trojedinoga Boga, u tančine opisujući odnose između božanskih Osoba. Osobno ne mogu slijediti njihovu misao, koja mi ostaje uvelike strana i nedokučiva. Ali to me ne sprečava da razaberem u svemu tome odsjaj - daleki, nedohvatni, tamni - čudnovatog otajstva Utjelovljenja. Djetešce nam se rodilo, slava Bogu na visini. Što bliže, to dalje, i što dalje, to bliže, nikad dohvatljivo i nikad definitivno; već uvijek ostajući Tajnom pred kojom se možemo pokloniti bez straha da će se ona ikad, usprkos svem konzumerizmu i kiču što je već odavo prate, pretvoriti u puku imenicu, kulturni objekt, idol.

Marko Gregorić rođen je u Zagrebu 1975. Diplomirani je filozof i religiolog. Prevodilac je i pisac. Član je Društva hrvatskih književnih prevodilaca (DHKP) i Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika (HZSU).

Odabrana bibliografija prijevoda

• Charles Péguy, O Bergsonu, Sandorf, Zagreb, 2022.
• Annie Ernaux, Jedna žena, Multimedijalni institut - MaMa, Zagreb, 2021.
• Antoine Compagnon, Antimodernisti, Matica Hrvatska, 2020.
• Maryam Madjidi, Marx i lutka, Sandorf, 2019.
• Catherine Malabou, Ontologija nezgode, Multimedijalni institut - MaMa, Zagreb, 2016.
• Julien Gracq, Obala Sirta, Naklada Pelago, Zagreb, 2015.
• Amos Oz i Fania Salzberger-Oz, Židovi i riječi, Fraktura, Zagreb, 2015.
• Gilles Deleuze/Félix Guattari, Antiedip, Sandorf & Mizantrop, Zagreb, 2015.
• Gilles Deleuze/Félix Guattari, Tisuću platoa, Sandorf & Mizantrop, Zagreb, 2013.
• Karen Armstrong, U prilog Bogu, Naklada Ljevak, Zagreb, 2012.
• Jacques Ellul, Anarhija i kršćanstvo, DAF, Zagreb, 2011.
• Yasmina Khadra, Bagdadske sirene, Naklada Ljevak, Zagreb, 2010.
• Jean-François Lyotard, Augustinova ispovijest, Naklada Ljevak, Zagreb, 2009.
• Alain Badiou, Sveti Pavao – utemeljenje univerzalizma, Naklada Ljevak, Zagreb, 2006.
• Jean-Claude Kaufmann, Iznalaženje sebe/Jedna teorija identiteta, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2006.
• Michel De Maule i Institut za audovizualne umjetnosti, Ivo Malec: polikromni portret, Antibarbarus, Zagreb, 2005.

Publikacije :

• Marko-Marija Gregorić, Pod čarobnjakovim plaštem, Sandorf, Zagreb, 2022.
• Marko-Marija Gregorić, Ružmarin (pjesme i prepjevi), Sandorf, Zagreb, 2022.
• Marko-Marija Gregorić, Uz krizu kritike, Transkulturološki eseji, Sandorf, Zagreb, 2020.
• Marko-Marija Gregorić, Riječi, pod nosom/Ogledi o metafizičkom značenju prevođenja, Sandorf, Zagreb, 2013.
• Časopisi i porali (eseji, prijevodi, pjesme): Čemu, Europski glasnik, Vijenac, Tema, 15 dana, arteist.hr, nemo-casopis.com, DugoSelo.INFO.

Ovaj prilog sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija