Calcutta, susreti i lica: Avatar

Piše Marko-Marija Gregorić

U zadnjih nekoliko godina, dok ulice moga grada postaju sve sličnije indijskima i čak partikularnije kolkatskima - s obzirom na prisutnost bengalskih lica i bengalskih naglasaka kojima svjedočim - pitam se, nužno i ja, što ti ljudi ovdje zapravo rade i zašto su tu. Jasno, uopće ne sumnjam u njihove dobre namjere i stvarnost stvarnosti koja ih je nagnala, barem većinu njih, da dođu ovamo; ni u to da su se oni našli ovdje jer im je tako zapalo. Nemam nikakve simpatije prema antiimigrantskim politikama u optjecaju, pripadam čak onima koje njihovo jačanje u mnogim europskim zemljama zabrinjava, ali nemam mnogo simpatija ni prema etabliranom proimigrantskom diskursu koji se tim zlokobnim nastojanjima tobože suprotstavlja. Čini mi se da su to zapravo dvije strane iste medalje. Jer čini mi se da je ključno pitanje kulture krivo postavljeno na objema stranama, dijametralno suprotstavljeno, s razmjernim političkim i društvenim konsekvencama. Ili nasilna asimilacija, ili nasilni izgon; ili multikulturalistička utopija, ili rasistička utopija; ili apstraktni kulturalizam otvorenih granica, ili apstraktni kulturalizam zatvorenih granica. Međutim pitati što svi ti Indijci i Nepalci zapravo rade u gradu kao što je Zagreb, u zemlji kao što je Hrvatska, ne implicira automatski negativan stav prema njima i novom tipu migracija o kojem je riječ. Nipošto. To može značiti i upravo obrnuto, samo na drukčiji način i obrnuto i od onog što se nudi kao obrnuto: to može značiti pokušati malko bolje sagledati, onkraj jeftinog suda o fenomenu koji daleko nadilazi naše naučene sitne morale, i u stanovitu naporu posredne i nužno nedovršene autorefleksije, što im "Zapad" koji smo počeli predstavljati zapravo ima za ponuditi. Jer ako se ponuda doista ograničava na bolje uvjete rada i stanovanja, veću plaću i veći komfor, mogućnost veće "kvalitete života" - ma koliko i to bilo ključno i već neupitno hvalevrijedno - u tome se ograničenju ogleda, za nas, naša stvarnost više nego njihova. I ogleda se na prilično tužan način.

Tako sam se prisjetio tog lika koji je obilazio prostrani štand s čajem ispred "Hotel Maria" u Sudderovoj (gdje sam se bio smjestio), štand s velikim klupama čije su mušterije tvorili isključivo zapadnjaci, većinom novopridošli bacpackeri. Visok i mršav, s geliranom crnom kosom i uvijek lijepo odjeven u zapadnjačkom stilu, nove svijetle levisice i košulje jarkih boja s velikim ovratnicima, s očima maznog i u isti mah pomalo podmuklog pogleda kakve nisu rijetke za Indijce općenito, taj mladić od najviše trideset godina bio je redoviti posjetitelj štanda. Kao što sam kasnije saznao, bio je vlasnik ili sin vlasnika jednog od obližnjih dućana (isključivo indijske industrijske, jeftine) robe. Dolazio bi uvijek u nekakvoj prigušenoj žurbi, kao da ima dogovor na koji jednostavno mora zakasniti, i stao obilato govoriti na odličnom engleskom. Za adresate svojih besjeda birao je djevojke, a muškima se obraćao samo u nedostatku ženskog spola. Sadržaj tih besjeda veoma je varirao, no uglavnom se sastojao - koliko sam ih bio u prilici "uhvatiti" - od priča o osobnim dogodovštinama na ulicama grada i živopisnim i zapravo fantastičnim opisima različitih kolkatskih lokaliteta i znamenitosti. Djevojke i žene uvijek bi pozvao da s njim pođu u neki hram, s obećanjima da će se ondje ludo provesti. Neke su i odlazile, uvjerene valjda njegovim govorom i ponašanjem koje je jasno odavalo da je čovjek mentalno poremećen, ali ne na opasan način. Neke su možda čak u njemu vidjele božansko nadahnuće (čovjek, naročito ako je mlado žensko, u Indiji nerijetko počne percipirati transcendentno i u najimanentnijem, sakralno i u najprofanijem, gurue u totalnim luđacima). Ponekad je međutim bio, unatoč i dalje više-manje razumljivom engleskom, potpuno nesuvisao, zapao bi u nekakvo neobično poluracionalno bulažnjenje; i neke od njegovih sugovornica tada bi jednostavno ustale i otišle. Ali on ih nikad nije pratio, samo bi neko vrijeme ostao u istom položaju i ponavljao zadnje izgovorene riječi. Uvijek je imao iskren i prostodušan smiješak na licu. Za mene, bio je samo jedan od mnoštva ćaknutih u Sudderovoj koji se zapravo ni po čemu nije isticao.

Sve do dana kad mi se obratio. Naravno, uglavnom sam zaobilazio taj štand zbog preobilne prisutnosti zapadnjaka. Ali gdjekad sam, osobito u danima neposredno nakon bolesti koja me je isprva spriječila da se previše udaljim od toaleta, sjeo ondje da "vidim što ima". I uglavnom ne bih vidio bogznašto, tek uobičajenu povorku radnih ljudi i dokonih putnika, poznatog bolesnog psa pretvorenog u neobično oklopno biće te uvijek iste manifestacije živog kolkatskog jutra. Ali jednog jutra banuo je on. Na štandu nas je bilo samo nekolicina, i ni jedno žensko biće. On se prvo stao malo vrpoljiti, izašao je ispod tende pa se vratio i tako nekoliko puta, a naposljetku se obratio meni, po običaju stojeći i nagnuvši se u položaj povjerljivosti. Ne sjećam se više što mi je pričao; bilo je to jedno od njegovih trezvenih bulažnjenja. Rečenice su bile sintaktički sasvim dobro sastavljene, jedino što nisu bile semantički čvrsto povezane u narativ. Pričao je o odjeći, Englezima, o svojim doživljajima u nekom velikom parku ili šumi te, osobito, svojim susretima s božanstvima. Kimao sam glavom, a kad mi je postalo dosta kimanja upitao sam ga, ugledavši plastičnu krunicu oko njegova vrata, je li on kršćanin. Odgovorio mi je, istim tonom koji je imao dosad, kako je to njegovo posljednje utjelovljenje. Pogledao sam ga čvrsto u njegove sjajne oči, očekujući vidjeti u njima barem trag ironije ili - možda - ponosa. Ali ništa od toga. Da bih se uvjerio da sam dobro shvatio što mi želi reći, upitao sam ga sasvim otvoreno je li on Isus Krist. Odgovorio mi je da je to bio, nakon mnogih drugih utjelovljenja, ali da smatra kako se više neće utjelovljivati jer misli da je blizu oslobođenja. Bistro kao gorski kristal, jasno kao dan.

Ne sjećam se više što je bilo potom. Mislim da više nismo ni o čemu razgovarali, odnosno da mi više nije govorio ni o čemu. I to je sasvim sporedno. Jer avatar - kako sam ga otad stao nazivati - doista nije bio ni po čemu poseban. Još jedan ćaknuti tip u tom suludom i nedoglednom gradu. Ali upravo mi se on vraća u pamćenje kad razmišljam o našemu "Zapadu" i novonastaloj situaciji u svojoj zemlji. Ni sam ne znam zašto, no pretpostavljam da razlog ima neke veze s krajnjom jasnoćom njegovog uvjerenja, ili poze, i potpunom lišenošću cinizma koju svatko od nas ovdje ima u ovoj ili onoj količini, svjesno ili nesvjesno, čak i kad ne glumi ništa. To je jedna od prednosti "njih" u odnosu prema "nama", ako te riječi uopće više imaju smisla u našemu globalnom selu koje sve manje priznaje bilo kakvu različitost osim običajne, puko površinske, i koje stoga potkopava i sam doživljaj drugog. Možda "oni" dolaze ovamo doista samo da bi bili ono što misle da mogu postati, ostajući ono što jesu: utjelovljenja naših plastificiranih spasitelja, nakon kojih slijedi potpuno oslobođenje.

Calcutta, susreti i lica:

1. Prolog
2. Španijel
3. Na grobu
4. Iza hrama
5. Viking plemenita srca
6. Chris I.
7. Chris II.
8. Sestra Gertrude
9. Avatar
10. Backpackerski paradoks
11. U jednoj rečenici

Marko Gregorić rođen je u Zagrebu 1975. Diplomirani je filozof i religiolog. Prevodilac je i pisac. Član je Društva hrvatskih književnih prevodilaca (DHKP) i Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika (HZSU).

Odabrana bibliografija prijevoda

• Charles Péguy, O Bergsonu, Sandorf, Zagreb, 2022.
• Annie Ernaux, Jedna žena, Multimedijalni institut - MaMa, Zagreb, 2021.
• Antoine Compagnon, Antimodernisti, Matica Hrvatska, 2020.
• Maryam Madjidi, Marx i lutka, Sandorf, 2019.
• Catherine Malabou, Ontologija nezgode, Multimedijalni institut - MaMa, Zagreb, 2016.
• Julien Gracq, Obala Sirta, Naklada Pelago, Zagreb, 2015.
• Amos Oz i Fania Salzberger-Oz, Židovi i riječi, Fraktura, Zagreb, 2015.
• Gilles Deleuze/Félix Guattari, Antiedip, Sandorf & Mizantrop, Zagreb, 2015.
• Gilles Deleuze/Félix Guattari, Tisuću platoa, Sandorf & Mizantrop, Zagreb, 2013.
• Karen Armstrong, U prilog Bogu, Naklada Ljevak, Zagreb, 2012.
• Jacques Ellul, Anarhija i kršćanstvo, DAF, Zagreb, 2011.
• Yasmina Khadra, Bagdadske sirene, Naklada Ljevak, Zagreb, 2010.
• Jean-François Lyotard, Augustinova ispovijest, Naklada Ljevak, Zagreb, 2009.
• Alain Badiou, Sveti Pavao – utemeljenje univerzalizma, Naklada Ljevak, Zagreb, 2006.
• Jean-Claude Kaufmann, Iznalaženje sebe/Jedna teorija identiteta, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2006.
• Michel De Maule i Institut za audovizualne umjetnosti, Ivo Malec: polikromni portret, Antibarbarus, Zagreb, 2005.

Publikacije :

• Marko-Marija Gregorić, Pod čarobnjakovim plaštem, Sandorf, Zagreb, 2022.
• Marko-Marija Gregorić, Ružmarin (pjesme i prepjevi), Sandorf, Zagreb, 2022.
• Marko-Marija Gregorić, Uz krizu kritike, Transkulturološki eseji, Sandorf, Zagreb, 2020.
• Marko-Marija Gregorić, Riječi, pod nosom/Ogledi o metafizičkom značenju prevođenja, Sandorf, Zagreb, 2013.
• Časopisi i porali (eseji, prijevodi, pjesme): Čemu, Europski glasnik, Vijenac, Tema, 15 dana, arteist.hr, nemo-casopis.com, DugoSelo.INFO.

Ovaj prilog sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.