Calcutta, susreti i lica: Chris I.

Piše Marko-Marija Gregorić

Chrisa sam upoznao dok sam pomagao u Prem Danu, za svoga prvog boravka u Calcutti. Ali čovjek mi je zapeo za oko i prije nego što sam ga upoznao. Istinu govoreći, on je bio jedini zapadnjak koji mi je tada zapeo za oko, i jedini s kojim sam se uopće poželio bliže upoznati.

Jer, istinu govoreći, nisam baš imao volje, ni tada ni poslije, družiti se s pomagačima. I inače, a u Indiji pogotovo, volim putovati ili sam ili s bliskom osobom, i jedina poznanstva koja rado sklapam na putovanjima su onakva kompanjonska, doslovno usputna, koja dolaze i odlaze s određenom dionicom. Mislim da nisam nimalo usamljen u toj dispoziciji. Bezmalo svaki putnik Indijom, ili barem većina putnika što su prošli trideset petu, potvrdit će da je na svom putešestviju susreo mnoštvo zanimljivih ljudi, s kojima je ponekad proveo nezaboravne i čak odsudne trenutke, ali s kojima je jednom kad se vratio u svoju zemlju izgubio svaki kontakt, unatoč možebitnim prvotnim namjerama i odlukama. Iskustvo gotovo svakog zapadnjaka koji putuje Indijom je da se vraća s notesom punim adresa na koje se nikad neće javiti. To nema nikakve veze s psihologijom. Prije će biti da ima veze s metafizikom. Indijske dionice su tako snažne, tako apsorbirajuće, da svaka površna društvenost narušava njihov puni doživljaj i oduzima priliku za otvaranje njihovoj poruci i njihovom dubljem smislu. Indija, ispravno doživljena, vraća čovjeka njemu samome i izdiže ga iznad njega samoga. Na to upućuje Michauxova fantastična tvrdnja, u njegovoj fantastičnoj gorostasnoj knjižici "Barbarin u Aziji", da "u Indiji, ako ne moliš, tvoje je putovanje uzaludno; tratišvrijeme". Stoga ta socijalna apatija nekog tko putuje, tko hodočasti Indijom nije nikakav odraz njegove ili njezine psihološke zatvorenosti i nedruželjubivosti, nego je odraz njegove ili njezine svijesti o tome što se s njime ili njome na tome putu uistinu zbiva. Tako sam na primjer, što se mene tiče, bio potpuno "otvoren" za prijateljstvo sa Španijelom, a čini se i on za prijateljstvo sa mnom, i onaj moj osjećaj tuge i nezadovoljstva nakon prvoga izlaska iz Majčine Kuće proizlazio je upravo iz toga. Kao što sam bio potpuno "otvoren" i za prijateljstvo s Vikingom Plemenita Srca. Ali karma, ili providnost, ili slučaj ili Fortuna, ili vjerojatnije neka čudnovata smjesa svega toga odlučila je da nas razdvoji, vjerojatno zauvijek. Čovjek u Indiji spoznaje da je u prvom redu homo viator, a tek onda sve ostalo, i da su ljudski putovi, a ne samo Božji, posve nedokučivi i nepredvidljivi.

Istinu govoreći, uza sve pozitivne elemente koje "volontiranje" u indijskim kućama Misionarki Ljubavi nesumljivo ima, ima ono i negativnu stranu. Ona slika u malom Zapada koju Calcutta pruža možda više od svih drugih indijskih gradova, nije potpuno svijetla – jer je to realna slika. Volonteri su ondje suviše često suviše volonteri, suviše su svojevoljni, a da bi mogli shvatiti dublji odnosno istinski smisao onoga što čine, dublji odnosno istinski smisao služenja. I opet, ne izuzimam iz te slike potpuno ni sebe sama; ne govorim svisoka, s nekim uobraženim i samodopadnim autoritetom. U toj stvari, kao ni u bilo kojoj drugoj osim možda zanata prevođenja i blagoslova očinstva, nemam apsolutno nikakav autoritet niti ga želim imati. Samo govorim po vlastitom iskustvu, iz prve i iz druge ruke. Često je iskustvo svakog pomagača koji je imalo duže pomagao to da je s vremenom uvidio, bolno, kako nije on ili ona vršilac pomaganja, nego njegov objekt. Ljudi dođu volontirati i onda otkriju, bolno, da su potrebiti pomoći mnogo više nego oni kojima pomažu. I još gore, otkriju da im potrebna pomoć dolazi, i jedino može doći, upravo od onih kojima su bili namislili pomoći. Shvate što je Majka htjela reći kad je rekla da su "siromasi jako veliki ljudi, koji nas mogu naučiti mnogo toga lijepog" – da to nije nikakva jeftina humanitaristička retorika, i da ljepota o kojoj se ovdje radi uključuje bol i radikalni poziv na samoispitivanje. "Znate da vladari gospoduju svojim narodima i velikaši njihovi drže ih pod vlašću. Među vama neka ne bude tako. Naprotiv, tko hoće među vama da bude najveći, neka vam bude sluga. I tko god hoće da među vama bude prvi, neka vam bude sluga", rekao je Isus. Kuće Misionarki Ljubavi obistinjenje su, konkretna realizacija, praktična primjena tih Isusovih riječi. Ali nažalost, zbog svega već rečenog, one to ne mogu biti potpuno.

Kad počne raditi u nekoj od kuća, pomagač odmah biva uklopljen u moderno-zapadnjački mentalni i društveni okvir. Dok pere i suši rublje onih kojima tobože pomaže, dok im pruža svoju pomoć u vidu kupanja, hranjenja, pomaganja pri odijevanju i kretanju, on ili ona većinu vremena ćaska s drugim pomagačima, i nakon obavljena posla odlazi s njima u restoran (najčešće u Blue Sky u Sudderovoj – njegovo sam ime upamtio, ali samo zbog toga što je u njemu radio najbolji, u profesionalnim smislu te riječi, konobar kojeg sam ikad vidio, domaći čovjek koji je zadivljujuće baratao s gotovo svim evropskim jezicima – ili doista sa svima, nikad prema mom iskustvu nije bilo da ne bi umio izmijeniti s gostom barem nekoliko riječi na njegovu ili njezinu materinskom jeziku – hrvatski mu je doduše bio jako loš, nekakav cušpajz ruskog i češkog s pokojom hrvatskosrpskom riječi, ali dovoljno dobar da shvati što mu hoću reći i odgovori mi svojim cušpajzom na meni razumljiv način – i savršeno poznavao sve zapadnjačke prohtjeve što se tiče hrane, posluživanja, ambijenta i ostalih naših izbirljivosti i udvornosti; zbog njega bih pokatkad, začepivši nos, zašao i onamo) nastaviti ćaskati. I tako sve do časa onoga bolnog uvida, bolnog otkrića, bolne istine da njegova ili njezina umišljena milosrdnost zapravo velikim dijelom proizlazi iz samoživosti i iluzija stečenih lošim, zabludjelim obrazovanjem. Neki dođu do tog uvida, neki ne. Neki ga uspiju prihvatiti, neki ne. Oni i one što dođu do njega i uspiju ga prihvatiti, najčešće se osamljuju i počinju izbjegavati duže i bliskije kontakte s drugim pomagačima, osobito novima. To odmicanje od drugih, jasno, silno varira u intenzitetu i obliku ovisno o karakteru osobe u pitanju i okolnostima, ali uvijek je donekle prisutno. Vidio sam samo dvojicu pomagača koji su duže vrijeme pomagali a da se uopće, ni za dlaku, nisu tako odmaknuli. A vidio sam ih sijaset koji su se ili toliko odmaknuli da su prestali uopće komunicirati s bilo kim drugim osim sestara i štićenika, potpuno "vrteći svoj film", ili se hermetički zatvorili u male grupe "iskusnih".

Calcutta, susreti i lica:

1. Prolog
2. Španijel
3. Na grobu
4. Iza hrama
5. Viking plemenita srca
6. Chris I.
7. Chris II.
8. Sestra Gertrude
9. Avatar
10. Backpackerski paradoks
11. U jednoj rečenici

Marko Gregorić rođen je u Zagrebu 1975. Diplomirani je filozof i religiolog. Prevodilac je i pisac. Član je Društva hrvatskih književnih prevodilaca (DHKP) i Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika (HZSU).

Odabrana bibliografija prijevoda

• Charles Péguy, O Bergsonu, Sandorf, Zagreb, 2022.
• Annie Ernaux, Jedna žena, Multimedijalni institut - MaMa, Zagreb, 2021.
• Antoine Compagnon, Antimodernisti, Matica Hrvatska, 2020.
• Maryam Madjidi, Marx i lutka, Sandorf, 2019.
• Catherine Malabou, Ontologija nezgode, Multimedijalni institut - MaMa, Zagreb, 2016.
• Julien Gracq, Obala Sirta, Naklada Pelago, Zagreb, 2015.
• Amos Oz i Fania Salzberger-Oz, Židovi i riječi, Fraktura, Zagreb, 2015.
• Gilles Deleuze/Félix Guattari, Antiedip, Sandorf & Mizantrop, Zagreb, 2015.
• Gilles Deleuze/Félix Guattari, Tisuću platoa, Sandorf & Mizantrop, Zagreb, 2013.
• Karen Armstrong, U prilog Bogu, Naklada Ljevak, Zagreb, 2012.
• Jacques Ellul, Anarhija i kršćanstvo, DAF, Zagreb, 2011.
• Yasmina Khadra, Bagdadske sirene, Naklada Ljevak, Zagreb, 2010.
• Jean-François Lyotard, Augustinova ispovijest, Naklada Ljevak, Zagreb, 2009.
• Alain Badiou, Sveti Pavao – utemeljenje univerzalizma, Naklada Ljevak, Zagreb, 2006.
• Jean-Claude Kaufmann, Iznalaženje sebe/Jedna teorija identiteta, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2006.
• Michel De Maule i Institut za audovizualne umjetnosti, Ivo Malec: polikromni portret, Antibarbarus, Zagreb, 2005.

Publikacije :

• Marko-Marija Gregorić, Pod čarobnjakovim plaštem, Sandorf, Zagreb, 2022.
• Marko-Marija Gregorić, Ružmarin (pjesme i prepjevi), Sandorf, Zagreb, 2022.
• Marko-Marija Gregorić, Uz krizu kritike, Transkulturološki eseji, Sandorf, Zagreb, 2020.
• Marko-Marija Gregorić, Riječi, pod nosom/Ogledi o metafizičkom značenju prevođenja, Sandorf, Zagreb, 2013.
• Časopisi i porali (eseji, prijevodi, pjesme): Čemu, Europski glasnik, Vijenac, Tema, 15 dana, arteist.hr, nemo-casopis.com, DugoSelo.INFO.

Ovaj prilog sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.