Calcutta, susreti i lica: Chris II.

Piše Marko-Marija Gregorić

Dvojica spomenutih pomagača koji se nisu ni za dlaku odmaknuli, moji su australski Prijatelj i Chris. Za razliku od prvoga, koji je prvi pristupio meni već na registraciji u Shishu Bhavanu, Chrisu sam prvi pristupio ja, i to ne posve hotimično. Iako mi je bio, kao što rekoh, zapeo za oko. Bilo je očito da je on jedan od "iskusnih" – daleko iskusniji od svih nas – no s druge strane on ne samo da nije bio nimalo odmaknut nego je i, prema svemu sudeći, jako volio ćaskati i šaliti se s drugim pomagačima. Prvo što sam zamijetio od njega, i siguran sam prvo što svatko zamijeti od njega – izuzev njegove vječite crvenobijele marame na glavi – bio je njegov širom otvoreni, nebesko vedri, neobično pristupačni osmijeh, koji mu nije silazio s lica. Sjećam se da sam u prvi mah pomislio: frajer ili želi stalno svima pokazivati kako lijepe zube ima, ili je doslovno shvatio Majčin moto "Keep smiling" (ubrzo se pokazalo da je ovo drugo istina). Ali kako sam sa svoje strane već bio svojski odmaknut, mada sam tek bio počeo pomagati, nisam tražio kontakt.

Do njega je došlo jednog jutra kad mi je sestra Koruna naložila, ili više gestualno signalizirala, da okupam i presvučem jednog štićenika. Taj je bio još korpulentniji muškarac od onoga iz epizode s kolicima, kronološki kasnije, ali je imao obje noge. Međutim se jedvice na njima držao. Na izraz mojeg ustrašenog protesta, Koruna se samo okrenula prema mjestu gdje su pomagači bili veselo zaokupljeni pranjem rublja i ćaskanjem te je, istim sistemom poluverbalne komunikacije, dozvala Chrisa, koji se u tom trenutku nalazio među veseljacima punim plućima sudjelujući u njihovu veselju.

Tada sam prvi put shvatio što "volontiranje" zapravo jest. Da je ono služenje u najdoslovnijem i najkonkretnijem, evanđeoskom smislu riječi. Sve se, upravo sve u toj kupaonici vrtjelo oko čovjeka u potrebi. S neviđenim spojem vještine i nježnosti, Chris je posvetio pažnju svakom i najsitnijem detalju kako bi štićeniku učinio kupanje i presvlačenje što ugodnijima, i pritom je svojom neverbalnom komunikacijom – osoba u pitanju ne samo da nije znala engleski nego je bila i polunijema – pokušavao, a uvelike i uspio, dotičnoga zabaviti. Ali ono što me se možda najviše dojmilo u njegovoj izvedbi, osim činjenice da je on sve to obavljao, na skliskim pločicama, u japankama – također vječitim, kao što sam se uvjerio kad smo kasnije zajedno šatorovali u Pirenejima – bilo je da je on sve to vrijeme itekako verbalno uspijevao komunicirati sa mnom, i to komunicirati tako da se ni u jednom trenutku nisam osjetio kao strašljiva šeprtlja (kakva sam, valja priznati, u zbilji bio); naprotiv, osjećao sam se kao važan i dragocjen, neophodan faktor u čitavoj priči. Iako se moja uloga svodila, više-manje, na pridržavanje nemoćnika, dodavanje sapuna, četke i ručnika, te potom svježe robe. Upravo me to, vjerujem, taj stimulans za moje samopouzdanje i moju taštinu koji mi je došao od Chrisa ponukao da mu, kad je sve bilo gotovo, predložim zajednički ručak. Ali udvoje. "Sure, mate, which place you pick?" opalio je svojim jorkširskim naglaskom iz naživo skamenjenoga osmijeha. Kad sam mu objasnio da ne volim baš jesti po restoranima, i da bih radije otišao nekamo gdje je više "po domaću", odvratio je: "No problem. See you after work, God bless." Zatim se okrenuo i veselo vratio krugu veseljaka.

Odveo me u ulični lokal u Sudderovoj gdje inače jede (vječito fish thali, najjeftinije jelo u ponudi) i za čije se stolove rijetko koji zapadnjak odvažuje sjesti. Ne sjećam se više o čemu smo tada pričali. Možda smo čak i šutke jeli. Mislim da me nakon ručka odveo u kapelicu Kalighata na klanjanje, gdje on najviše voli provoditi vrijeme kad ne radi i ne zabavlja se s veseljacima. Bilo kako bilo, od toga smo časa postali "nerazdvojni", a ja sam zahvaljujući njemu malo pomalo naučio kako da ne budem suviše odmaknut i čak nađem stanovit smisao i stanovito zadovoljstvo u ćaskanju s drugim pomagačima zapadnog porijekla i zapadnih običaja. Nekoliko smo puta i zajedno sudjelovali na večernjim krovnim zabavama njegovog pansiona, i ne mogu reći da mi nije bilo zanimljivo i da nisam u tim prilikama upoznao neke jako zanimljive ljude i proveo lijepe trenutke opuštanja uz smijeh, neopterećene priče te obilje ubistvenog piva (uz izuzetak prvorazrednog Kingfishera) i još ubistvenije žeste made in India. Ipak, to mi je pošlo za rukom, i grlom, samo zahvaljujući njemu i njegovoj okrepljujućoj prijateljskoj prisutnosti.

Chris poznaje Calcuttu kao malokoji drugi pomagač. Sve do prije korone, svake je godine tijekom njih osamnaest (again, if I remember well) provodio šest mjeseci u njoj, dok je ostatak vremena uglavnom ili obavljao poslove u svojoj zemlji koje njegovi zemljaci nisu htjeli obavljati, ili je pomagao kod Misionarki u Etiopiji, ili je logorovao po svijetu od Tokya do Lourdesa, od Novog Zelanda do Aljaske, od Patagonije do Nepala. Taj božanski vagabund sada prebiva u gradiću nedaleko od svoga rodnog Yorka, na prijateljevoj adresi. Nisam uspio od njega izmamiti nikakvo podrobnije objašnjenje – na kraju krajeva, uza svu našu bliskost radi se o Englezu – razloga zbog kojeg je odlučio useliti se prijatelju i napustiti, bez sumnje privremeno, svoj nomadski način života. Prije, u rijetkim trenucima kad nije bio u Calcutti i nije bio na daljem putovanju i nije kulučio po prezrenim radnim mjestima, Chris je stanovao u svom automobilu – ne kombiju, kao što sam isprva shvatio, jer "vans are posh" – obilazeći brda i doline, rijeke i potoke, šume i kanjone, groblja i ruševine, te katolička svetišta i samostane Velike Britanije. Možda se udomio jer je i u nekadašnjoj Kraljevini Sporta i Hobija skitništvo postalo zabranjeni sport. Bog će ga znati. No, ja ne vjerujem da će on ikad igdje pustiti korijenje, čak i ako se oženi Michiko, svojom japanskom djevojkom i (donedavno) liječnicom bez granica, i ako dobije djecu. To je samo moje mišljenje, za koje nikad ne bih stavio ruku u vatru. I koje – zna on – nije nimalo tendenciozno i u sebi ne sadrži apsolutno nikakav trag uvjeravanja ili razuvjeravanja. Međutim duboko u sebi mislim da on pripada onoj rijetkoj rasi ljudi koji su pozvani biti suvremeni Ahasveri, ali Ahasveri što su se izmirili s Kristom i lutaju dalje po Njegovu nalogu i radi Njegove slave. Što se tiče Calcutte, kad smo se nedavno čuli i kad sam ga pitao za nju, rekao mi je da mu nije na pameti vraćati se u nju, zasad. U njegovoj upotrebi toga nasmiješenog vremenskog priloga izbija na vidjelo jedna od mnogobrojnih karakternih razlika između nas dvojice. Chris je optimist, ja nisam.

Calcutta, susreti i lica:

1. Prolog
2. Španijel
3. Na grobu
4. Iza hrama
5. Viking plemenita srca
6. Chris I.
7. Chris II.
8. Sestra Gertrude
9. Avatar
10. Backpackerski paradoks
11. U jednoj rečenici

Marko Gregorić rođen je u Zagrebu 1975. Diplomirani je filozof i religiolog. Prevodilac je i pisac. Član je Društva hrvatskih književnih prevodilaca (DHKP) i Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika (HZSU).

Odabrana bibliografija prijevoda

• Charles Péguy, O Bergsonu, Sandorf, Zagreb, 2022.
• Annie Ernaux, Jedna žena, Multimedijalni institut - MaMa, Zagreb, 2021.
• Antoine Compagnon, Antimodernisti, Matica Hrvatska, 2020.
• Maryam Madjidi, Marx i lutka, Sandorf, 2019.
• Catherine Malabou, Ontologija nezgode, Multimedijalni institut - MaMa, Zagreb, 2016.
• Julien Gracq, Obala Sirta, Naklada Pelago, Zagreb, 2015.
• Amos Oz i Fania Salzberger-Oz, Židovi i riječi, Fraktura, Zagreb, 2015.
• Gilles Deleuze/Félix Guattari, Antiedip, Sandorf & Mizantrop, Zagreb, 2015.
• Gilles Deleuze/Félix Guattari, Tisuću platoa, Sandorf & Mizantrop, Zagreb, 2013.
• Karen Armstrong, U prilog Bogu, Naklada Ljevak, Zagreb, 2012.
• Jacques Ellul, Anarhija i kršćanstvo, DAF, Zagreb, 2011.
• Yasmina Khadra, Bagdadske sirene, Naklada Ljevak, Zagreb, 2010.
• Jean-François Lyotard, Augustinova ispovijest, Naklada Ljevak, Zagreb, 2009.
• Alain Badiou, Sveti Pavao – utemeljenje univerzalizma, Naklada Ljevak, Zagreb, 2006.
• Jean-Claude Kaufmann, Iznalaženje sebe/Jedna teorija identiteta, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2006.
• Michel De Maule i Institut za audovizualne umjetnosti, Ivo Malec: polikromni portret, Antibarbarus, Zagreb, 2005.

Publikacije :

• Marko-Marija Gregorić, Pod čarobnjakovim plaštem, Sandorf, Zagreb, 2022.
• Marko-Marija Gregorić, Ružmarin (pjesme i prepjevi), Sandorf, Zagreb, 2022.
• Marko-Marija Gregorić, Uz krizu kritike, Transkulturološki eseji, Sandorf, Zagreb, 2020.
• Marko-Marija Gregorić, Riječi, pod nosom/Ogledi o metafizičkom značenju prevođenja, Sandorf, Zagreb, 2013.
• Časopisi i porali (eseji, prijevodi, pjesme): Čemu, Europski glasnik, Vijenac, Tema, 15 dana, arteist.hr, nemo-casopis.com, DugoSelo.INFO.

Ovaj prilog sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.