Calcutta, susreti i lica: Na grobu

Piše Marko-Marija Gregorić

Što se mene tiče, posjet znamenitome grobu nije mi bio ni nakraj pameti. Premda sam i ja imao veliko poštovanje, dapače istinsko strahopoštovanje prema "ličnosti" Majke Terezije, na temelju podataka kojima sam raspolagao čitava ta priča o volontiranju u Calcutti činila mi se samo još jednim, pa i prilično antipatičnim oblikom vjerskog turizma koji mojim duhovnim nosnicama nikad nije bio naročito drag. No, kako mi se nikamo nije žurilo – tako sam mislio – i ne nalazeći u sebi ni razloga ni snage da se oduprem temperamentnome vođi, pokorio sam se njegovoj volji.

Dugo smo se vrzmali Bose Roadom, ne nalazeći predmet svoje potrage. I on i ja očekivali smo lak plijen, velike šarene postere Majke Terezije, probodena srca, raznobojno isijavajuća Srca, prodavače krunica i inih pobožnih drangulija, sve uobičajene rekvizite katoličkog vjerskog publiciteta koji bi nam jasno obznanili da smo stigli na traženo mjesto. Ali ništa od toga. Kasnije se pokazalo da smo dvaput prošli mimo cilja, ali ga zavedeni očekivanjima nismo prepoznali: izlizana plava ploča s natpisom, bijelim štampanim slovima, MISSIONARIES OF CHARITY/MOTHER HOUSE, i mali (i nimalo kičasti) kip Gospe ispod nje nisu nam bili dovoljno uvjerljiv znak da smo stigli na odredište, unatoč svojoj bjelodanosti. Mislili smo - premda je sve jasno pisalo - da je to neka njihova pomoćna kuća, podružnica ili sporedni ulaz. U jednom smo trenutku čak pomislili odustati, i da Španjolac nije bio tako ustrajan i tvrdoglav čovjek lako se moglo dogoditi da propustim najveću priliku koja mi se (ako izuzmem brak) ukazala u životu. Zahvalnost koju osjećam prema njemu ne poznaje granice i nikad ih neće poznavati.

Najposlije ipak pokucasmo na vrata Shishu Bhavana ("Dječja kuća") u Bose Road 78, zgrade koja služi i kao "volonterski centar" gdje se volonteri registriraju za rad, odakle su nas uputili da se vratimo dvadeset četiri broja niže ako tražimo što smo tražili.

Čim smo ušli u prostoriju u kojoj se nalazi grob, zapahnuo me poznati miris: sasvim drukčiji od onih koje sam dotad bio prinuđen udisati u tom gradu, indijskog načina štovanja svetih ljudi koji su se preselili u vječnost. Više je osoba, uglavnom zapadnjaka, klečalo kraj groba i molilo se, dok je nekolicina sjedila na okolnim klupama. Iako su izvanjski zvukovi truba i sav redoviti štropot indijskih ulica dopirali i donde, jer Bose Road je prometnica, u prostoru je vladala tišina puna spokojstva kakva i inače vlada na sličnim mjestima. Odmah sam se prisjetio atmosfere na grobu Sri Aurobinda u njegovom ašramu u Pondicherryju koji sam nedugo prije bio posjetio, ali odmah sam postao svjestan i razlike između te atmosfere i ove koja me sada obavijala. Razlika nije bila samo u tome što sam se ovdje osjetio, kao katolik, više "kod kuće" nego ondje, nego je proizlazila i iz nečeg dubljeg, što je teško riječima izraziti. Možda bi najpreciznije i najprikladnije bilo reći da sam ovdje, za razliku od ondje, onjušio snažan dašak iz nižih, tjelesnijih, materijalnijih, osjetilnijih, manje okultnih i za elementarnije karmičke uvjetovanosti vezanijih razina postojanja, od kojeg daška ondje, u onoj uglancanoj spiritualnoj čistoti, nije bilo ni traga. Uglavnom, bio je to dobro poznati miris s kojim sam već dugo povezivao sve indijsko što mi je bilo zanimljivo, i o kojem sam već pisao - jasan ali neodredivi miris molitve spojene s govnima (sada još u sasvim figurativnom, ali doskora i u vrlo doslovnom smislu riječi). Sada, pitam se kakve to veze ima s katoličanstvom, jer siguran sam da veze ima; ali dokučiti to još mi nije dano.

Bilo kako bilo, sjeli nas dvojica na jednu od slobodnih klupa. Te stali buljiti u to posljednje svetičino zemaljsko počivalište posuto laticama cvijeća – točnije, ispisano laticama, jer sestre imaju običaj svakog jutra od još svježih latica oblikovati na grobnoj ploči neku od Majčinih kratkih maksima – i te molioce, od kojih su neki izgledali doslovce paralizirani od molitve, neki poluotvorenih očiju i spuštena pogleda nešto nečujno izgovarali, a neki kao da su samo klečali i u tom položaju čekali da im se nešto dogodi. A onda je počelo.

Odjednom se trgnuvši, šapatom ali vidno uzrujan, Španijel me krenuo uvjeravati kako je sve to obična farsa, svetica sigurno ne bi htjela biti predmetom takvog kulta, Crkva je sve krivo shvatila, Majčina poruka bila je poruka Ljubavi prema svima i osobito prema siromasima i točka; ovo se očito kosi s tom porukom; sve to klečanje i pipkanje i cmakanje pukog kamenja i plastičnih sličica i kipića i bogtepitaj kakvih još izrađevina zapravo je kontraproduktivno; sve to služi samo tome da se još više potkopa ionako narušeni autoritet Crkve; jer, ponovimo još jednom jer to je tako ključno, Crkva je samo institucija kao i svaka druga i koja je k tome učinila mnogo zla, dok je Bog nešto sasvim drugo; Bog nema veze sa svim tim folklorom; jer Krist utjelovljeni Sin Božji došao je spasiti sve i sve je već spasio kakve god kerefeke ljudi izvodili u njegovo ime; ne, Njemu sigurno nije potrebno sve ovo kao što nije potrebno ni njegovoj službenici blagopočivajućoj Majci Tereziji. Kako nisam ništa rekao na to, zašutio je. Ali već čas poslije, smirenijim i u isti mah napetijim glasom stao mi je (prvi put) pripovijedati o svom osobnom životu, posebno o svom teškom djetinjstvu. Oko groba se bilo dosta raščistilo ali nismo bili sami, i premda je njegova priča bila isprekidana i izgovorena jedva čujnim šapatom, usjekla mi se u pamćenje. Saznao sam tako da potječe iz obitelji Jehovinih svjedoka i da su ga roditelji odgajali u takvom strahu i trepetu te je tek nedavno uspio doista prihvatiti ideju Boga koji ne sudi i ne kažnjava, nego oprašta i ljubi. Saznao sam i mnogo drugih potresnih pojedinosti, ali koje nisu tu da budu zapisane. Zaključio je, sad već suhim i nujnim tonom, i kao da u to više ni sam potpuno ne vjeruje, još jednom ispoviješću svoje nevjere u institucionalnoga Boga. A kako sam i opet ostao šutjeti, vratili smo se zajedničkom šutljivom buljenju.

Nije prošlo dugo, kad smo se susretom očiju i obostranim migom složili da nam je poći dalje. Ustao sam i napravio korak prema grobu. I kleknuo. Bez svjesne namisli da to učinim. Ne bih doduše mogao reći da sam "pao kao pokošen", ali svakako me nešto, netko nagnao na to. I čim sam se našao na koljenima na mene je došao red da se suočim sa svojom vlastitom prošlosti, osobito s onim što je u njoj najgore, a što sam spontano i prirodno, kako se to lijepo i bezazleno kaže, potisnuo. Kao da je sam temelj mog bića napuknuo, i kroz taj rascjep u moju je svijest navrla sva sila neželjenih sjećanja. Naročito su se, i naročito živo, javljale sve gnusobe koje sam ikad učinio i zaboravio: jedna po jedna, redom, kao one pjevačice u podzemnome lokalu ili kao modeli na modnoj pisti, bez žurbe i samosvjesno se pokazujući sa svih strana, u svojoj punoj obnaženosti. Obuzeo me stid pomiješan s radošću, žalost protkana svjetlom. Sjetio sam se tada da sam čitao nešto o takvim iskustvima, ali sve mi se to u tom trenu činilo dalekim, apstraktnim, čisto verbalnim. Ovo je bilo nešto zbiljsko, egzistencijalno, jednom-i-nikad-više. Ali za sve to vrijeme - kronološki vrlo kratko - bio sam jasno svjestan toga da pravim budalu od sebe, i već sam se crvenio zamišljajući se prostrijeljenim Španijelovim prezirnim pogledom. No, kad sam napokon ustao, kao ugarak suhih trepavica (međutim sam već pouzdano znao da ću imati prilike pošteno se isplakati na tom mjestu), bio sam dosta razočaran kad nisam našao očekivano. Španjolca nije bilo, i odmah sam pretpostavio da je otišao nekamo isprati pivom gorak okus iz usta što mu ga je ta krajnja epizoda našeg druženja jamačno ostavio. Naime sam, kao svaka prava budala, gorio od želje da izbrbljam svoje iskustvo prvoj dostupnoj žrtvi.

Calcutta, susreti i lica:

1. Prolog
2. Španijel
3. Na grobu
4. Iza hrama
5. Viking plemenita srca
6. Chris I.
7. Chris II.
8. Sestra Gertrude
9. Avatar
10. Backpackerski paradoks
11. U jednoj rečenici

Marko Gregorić rođen je u Zagrebu 1975. Diplomirani je filozof i religiolog. Prevodilac je i pisac. Član je Društva hrvatskih književnih prevodilaca (DHKP) i Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika (HZSU).

Odabrana bibliografija prijevoda

• Charles Péguy, O Bergsonu, Sandorf, Zagreb, 2022.
• Annie Ernaux, Jedna žena, Multimedijalni institut - MaMa, Zagreb, 2021.
• Antoine Compagnon, Antimodernisti, Matica Hrvatska, 2020.
• Maryam Madjidi, Marx i lutka, Sandorf, 2019.
• Catherine Malabou, Ontologija nezgode, Multimedijalni institut - MaMa, Zagreb, 2016.
• Julien Gracq, Obala Sirta, Naklada Pelago, Zagreb, 2015.
• Amos Oz i Fania Salzberger-Oz, Židovi i riječi, Fraktura, Zagreb, 2015.
• Gilles Deleuze/Félix Guattari, Antiedip, Sandorf & Mizantrop, Zagreb, 2015.
• Gilles Deleuze/Félix Guattari, Tisuću platoa, Sandorf & Mizantrop, Zagreb, 2013.
• Karen Armstrong, U prilog Bogu, Naklada Ljevak, Zagreb, 2012.
• Jacques Ellul, Anarhija i kršćanstvo, DAF, Zagreb, 2011.
• Yasmina Khadra, Bagdadske sirene, Naklada Ljevak, Zagreb, 2010.
• Jean-François Lyotard, Augustinova ispovijest, Naklada Ljevak, Zagreb, 2009.
• Alain Badiou, Sveti Pavao – utemeljenje univerzalizma, Naklada Ljevak, Zagreb, 2006.
• Jean-Claude Kaufmann, Iznalaženje sebe/Jedna teorija identiteta, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2006.
• Michel De Maule i Institut za audovizualne umjetnosti, Ivo Malec: polikromni portret, Antibarbarus, Zagreb, 2005.

Publikacije :

• Marko-Marija Gregorić, Pod čarobnjakovim plaštem, Sandorf, Zagreb, 2022.
• Marko-Marija Gregorić, Ružmarin (pjesme i prepjevi), Sandorf, Zagreb, 2022.
• Marko-Marija Gregorić, Uz krizu kritike, Transkulturološki eseji, Sandorf, Zagreb, 2020.
• Marko-Marija Gregorić, Riječi, pod nosom/Ogledi o metafizičkom značenju prevođenja, Sandorf, Zagreb, 2013.
• Časopisi i porali (eseji, prijevodi, pjesme): Čemu, Europski glasnik, Vijenac, Tema, 15 dana, arteist.hr, nemo-casopis.com, DugoSelo.INFO.

Ovaj prilog sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.