Calcutta, susreti i lica: Prolog

Pisati prije i poslije „prisilne i prešutne normalnosti“

I ova je knjiga, djelomice pročitana-djelomice napisana, imala svoje prvo, začetno izdanje. Iako službeno ono nikad nije bilo objavljeno, postojalo je: bilo je napisano. To je neporecivo, u određenom trenutku to je izdanje bilo ispisano na papir i onda ukucano na kompjutor od ruke što ukucava, sada, ove riječi odnosno slova - u takozvanom "realnom" vremenu. I ova je knjiga, dakle, svojevrstan palimpsest. To je možda knjiga sjećanja, ali u kojoj se "činjenice i fikcija" nerazlučivo isprepleću, čak stapaju, ne samo zbog samog karaktera fikcije (barem one tradicionalnije, kakvu autor jedino voli) nego i zbog autorova krajnje labavog osobnog sjećanja te - priznajem - neodoljiva nemara što dolazi s godinama i višeslojnim razočaranjem koje one donose. Ali palimpsest, to nisu temeljito prerađene bilješke. Ne, riječ je o drugom izdanju prvoga, posve različitog teksta.

I ne mislim da je to, taj pokušaj pisanja knjige kao što je ova, bogznašto novo ili originalno: većina današnje literature čini mi se zapravo takva, palimpsestička. Malo koji današnji autor, čast iznimkama, čini mi se ima sposobnost doista izravnog izražavanja, pisanja unaprijed lišenog potrebe za popravljanjem, brisanjem, nadoknađivanjem, umetanjem, obratima, itd.; možda je to, i vjerojatno jest, neminovni utjecaj vremena odnosno svijeta u kojem smo prisiljeni živjeti: svijeta koji je postao toliko nestabilan i krhak da nije moguće izraziti ni jedan jedini njegov aspekt s izvjesnošću da taj izraz, kakav god bio, sutradan neće morati biti prepravljen ili čak poništen, pod prijetnjom zastarijevanja ili neshvatljivosti (što je često jedno te isto). Pisati dobro i pronicljivo danas znači pisati o sebi, znači pisati kao Annie Ernaux. Ali to znači, samim time, silom okolnosti ili nekakvog suvremenog fatuma u čije postojanje čvrsto vjerujem, i napustiti područje književnosti te zaći u područje društvene analize i verbalnog autoseciranja. Na sjecištu žanrova... Biti jasan, to danas znači biti oštar kao skalpel koji se bavi seciranjem sebstva konstruiranog društvenim silnicama. "Autofikcija" je, čini mi se, više-manje to; uglavnom, malo toga drugog.

Budući da se ne smatram sposobnim za takav, iznimno zahtjevan kirurški rad, i kako se instinktivno klonim svega što miriše na kliniku, preostalo mi je napisati nešto što nema veze ni sa čim. Palimpsest koji je samo djelomično uspio kao takav, jer ono što probija od iza em je jako blijedo (nedostatak sjećanja), em ne proizlazi ni iz kakvog istraživanja koje bi omogućilo jasnu i sustavnu jukstapoziciju. Nikako da napišem pravu knjigu, uglavnom pokazalo se da sam bio sposoban proizvesti jedino nekakav fragment što bi se možda najbolje mogao opisati kao "lirična putopisna ispovijest". Ali razlog zbog kojeg sam odbio objaviti tu knjižicu, razlog zbog kojeg sam se odrekao te knjižice nema nikakve veze s time; hoću reći, nema nikakve veze s pitanjem žanra ili pitanjem objavljivanja u užem smislu. Možda ni s pitanjem književnosti. Uostalom, kao da bi ispovijest bila manje vrijedan žanr od romana ili eseja. Naprotiv. Povijesno gledajući, esej, a uvelike i roman, proizašao je direktno iz ispovijesti. Montaigne se izričito nastavlja na Augustina; imitira ga, pokušava postići iste učinke kod čitatelja, u Apologiji sasvim jasno i izričito to čini. Jedino što Augustin ne vara, a Montaigne vara. Glumata samoga sebe. Laže i kad govori istinu. Jer njegovo ja već nije pravo ja, istinska i živa osobnost, nego neko zakržljalo, polupapirnato uosobljeno treće lice. To je moderno, romaneskno ja, u svakom trenutku u razvoju a nikako da se razvije. Neko bolesno treće lice koje postaje prvim i nikako da to postane. To se nekad označavalo kao razvoj karaktera: Bildungsroman, itd., itd. U svakom slučaju, neki početak (Montaigneov ja-everyman negdje se poklapa s nešto kasnijim Descartesovim ja-cogitom) moderniteta, u kojem je već sadržana sva njegova srž, tekuća, likvidna, koja je napokon provalila u naše doba i zapljusnula upravo sve što joj nije moglo, i nikad joj neće moći, odoljeti. Srž moderniteta, samozavaravanje i onda zavaravanje drugih kao posljedica toga, to je ono što se naziva modernim razvitkom odnosno progresom: u svijetu književnosti kao i u paralelnom stvarnom, izgubljenom svijetu realnosti.

Ako sam odbio objaviti svoj ispovjedni esej, svoju esejističku ispovijest-putopis, razlog je bio mnogo kompleksniji i dublji. Kako taj razlog nije toliko bitan za ovu knjigu, reći ću samo da sam nakon razdoblja onoga što sam u nekim drugim tekstovima nazvao "koronaterorom" došao do nemilog ali konačnog zaključka da gotovo sve što sam napisao u toj knjižici, u jeku terora, ne stoji na duge staze. Njezin lirizam pogotovo mi je postao stran, dapače mrzak. Nešto je napuklo, nešto se u meni i u vremenu "iščašilo" u tom razdoblju, a da ne nalazim niti vidim da itko (a najmanje ja sam) nalazi odgovor na pitanje što je zapravo napuklo, što se zapravo iščašilo, što je možda nestalo (kako se čini) zauvijek zahvaljujući nečemu neodredivom, možda čak i nezamislivom. Moj omiljeni živući romansijer, Michel Houellebecq, u svom je stilu na samom početku terora prorokovao da će "svijet nakon Virusa ostati isti, jedino (će postati) malo gori". Imao je dakako pravo, ali kao i svaki romansijer i on je prisiljen stati na pola puta do istine. Jer puna istina u ovom slučaju jest da je upravo to što je svijet ostao isti nakon svih svinjarija poduzetih oko suzbijanja Virusa, prilično značajna promjena. Koronateror je bio, upravo svojom "ne-događajnošću", kako bi rekli neki intelektualniji Francuzi, svojom prividno-realnom glatkoćom zbivanja, svojom prisilnom i prešutnom normalnošću, početak novog doba. Tome novom dobu svojstveno je upravo to da je sve postalo normalno, prihvatljivo, zamislivo, uključujući prihvaćanje terora i krajnje i sasvim izričite oblike samozavaravanja, samoobmane, što su izravno povezani s terorom. Autofikciju ubrzo će zamijeniti, po nužnosti, po logici stvari, književni autoteror. Kod Ernaux već postoje jasni nagovještaji toga: žena koja nemilosrdno secira samu sebe, autoricu u trećem licu, ne zna se što je ona, brkanje ja-on bez ikojeg ti, potpuno poklapanje subjekta i objekta, individue i kolektiva. To je vjerojatno naš, moderni ili postmoderni, kakav već, tat tvam asi. Naš novi pokušaj bijega od usuda moderniteta, našeg karikaturalnog oblika antičkog fatuma.

Ali i opet, kao što se pokazuje, pokušaj bijega je ćorak. Na kraju izgleda ništa od toga, kao ni od onoga prije. Sada svi, ma koliko talentirani ili netalentirani bili, kakav god naslov nosili ili ne nosili, gdje se god nalazili i kamo god putovali, moramo glumiti da živimo u nekom "novom normalnom", pošto je upravo sve nakon korone postalo totalno i nepovratno nenormalno. Stoga i pisanje mora biti ponovo normalno. Kako bi sve ono o čemu se piše ponovo moglo biti normalizirajuće. Anestezija normalnosti: ponovo se moramo unormaliti, želimo li preživjeti. Nova solidarnost je globalna solidarnost razumnih ljudi što prihvaćaju, iz ovog ili onog razloga, na ovaj ili onaj način, s ovom ili onom izlikom, sve što tvorci normalnosti određuju i nameću kao normalno. Stoga i pisac mora biti socijalno koristan. Boemija više nije cool među spisateljima svijeta, štoviše dovodi se u pitanje je li ikad bila. Unormalimo se, kako bismo ponovo dobili normu djelovanja i umirili svoje pogašene savjesti. Nakon što smo obožavali kaos, naveliko rasturali forme i sadržaje, anarhistički minirali sve sisteme, borili se za apsolutne slobode po svaku cijenu, treba se sada vratiti redu. Jer naš zajednički dom gori. Lokalne tematike, globalne problematike, misli i djeluj ovako i onako, svega toga ponovo ima u izobilju. Novost toga je možda upravo u tome da se ništa nije promijenilo, sve je ostalo isto ali je postalo sitno, beznačajno, besposljedično, rascjepkano, i sposobno za uvećanje i koherentnost jedino na ekranima. Ekrani su normalni jer normaliziraju. Online-postojanje, kao što reče jedan mudri intelektualac staroga svijeta. Toj višoj sili oduprijeti se ne može. Ali više ni ne treba. Treba pogledati samo reakcije književnog i umjetničkog svijeta za vrijeme koronaterora da sve postane jasno da jasnije ne može biti. Uglavnom, vrijeme otpora također je prošlo, zajedno s vremenom kaosa. (Kao da su kaos i otpor nekako tajanstveno povezani, kao da postoji neki misteriozni red terora i s misteriozni i proturječni red kaosa što su međusobno povezani). Sada valja pisati iz svoje sobe preobražene u kabinet, na temelju istraživanja podataka, po određenoj shemi koju pišući valja što bolje prikriti ne bi li Čitateljstvo ipak imalo osjećaj da ne gubi vrijeme čitajući, ne bi li Izdavaštvo ipak imalo razloga objavljivati knjige, Spisalaštvo producirati ih. Danas je nužno biti konzervativan želi li se biti napredan, misle ili kažu neki drugi i možda imaju pravo.

U svakom slučaju, sa svim tim "kontekstom" u vidu, ova knjiga napisana je kao reakcija na tekst ili post-tekst napisan nekoć pouzdanom rukom autora koji je govorio u prvom licu, i to nastavlja činiti samo donekle. Ruka je postala daleko manje pouzdana. Postoji li ikakvo opravdanje tog postupka, tog djelomičnog brisanja tragova i njihova zamjenjivanja novim, otisnutim u novom vremenu i prostoru koje ne želi biti realno, ali ni nerealno, onda to opravdanje valja tražiti negdje drugdje nego u ovom ili bilo kojem drugom tekstu...

Marko-Marija Gregorić

Calcutta, susreti i lica:

1. Prolog
2. Španijel
3. Na grobu
4. Iza hrama
5. Viking plemenita srca
6. Chris I.
7. Chris II.
8. Sestra Gertrude
9. Avatar
10. Backpackerski paradoks
11. U jednoj rečenici

Marko Gregorić rođen je u Zagrebu 1975. Diplomirani je filozof i religiolog. Prevodilac je i pisac. Član je Društva hrvatskih književnih prevodilaca (DHKP) i Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika (HZSU).

Odabrana bibliografija prijevoda

• Charles Péguy, O Bergsonu, Sandorf, Zagreb, 2022.
• Annie Ernaux, Jedna žena, Multimedijalni institut - MaMa, Zagreb, 2021.
• Antoine Compagnon, Antimodernisti, Matica Hrvatska, 2020.
• Maryam Madjidi, Marx i lutka, Sandorf, 2019.
• Catherine Malabou, Ontologija nezgode, Multimedijalni institut - MaMa, Zagreb, 2016.
• Julien Gracq, Obala Sirta, Naklada Pelago, Zagreb, 2015.
• Amos Oz i Fania Salzberger-Oz, Židovi i riječi, Fraktura, Zagreb, 2015.
• Gilles Deleuze/Félix Guattari, Antiedip, Sandorf & Mizantrop, Zagreb, 2015.
• Gilles Deleuze/Félix Guattari, Tisuću platoa, Sandorf & Mizantrop, Zagreb, 2013.
• Karen Armstrong, U prilog Bogu, Naklada Ljevak, Zagreb, 2012.
• Jacques Ellul, Anarhija i kršćanstvo, DAF, Zagreb, 2011.
• Yasmina Khadra, Bagdadske sirene, Naklada Ljevak, Zagreb, 2010.
• Jean-François Lyotard, Augustinova ispovijest, Naklada Ljevak, Zagreb, 2009.
• Alain Badiou, Sveti Pavao – utemeljenje univerzalizma, Naklada Ljevak, Zagreb, 2006.
• Jean-Claude Kaufmann, Iznalaženje sebe/Jedna teorija identiteta, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2006.
• Michel De Maule i Institut za audovizualne umjetnosti, Ivo Malec: polikromni portret, Antibarbarus, Zagreb, 2005.

Publikacije :

• Marko-Marija Gregorić, Pod čarobnjakovim plaštem, Sandorf, Zagreb, 2022.
• Marko-Marija Gregorić, Ružmarin (pjesme i prepjevi), Sandorf, Zagreb, 2022.
• Marko-Marija Gregorić, Uz krizu kritike, Transkulturološki eseji, Sandorf, Zagreb, 2020.
• Marko-Marija Gregorić, Riječi, pod nosom/Ogledi o metafizičkom značenju prevođenja, Sandorf, Zagreb, 2013.
• Časopisi i porali (eseji, prijevodi, pjesme): Čemu, Europski glasnik, Vijenac, Tema, 15 dana, arteist.hr, nemo-casopis.com, DugoSelo.INFO.

Ovaj prilog sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.