Calcutta, susreti i lica: Viking plemenita srca

Piše Marko-Marija Gregorić

Uto se pojavio Šved, sa svojom prelijepom suprugom. I sam je bio prelijep. S velikim plavim očima i kose boje slame, samo naoko rijetke, stasit i jedar, samouvjeren i vickasto druželjubiv, bio je on sâmo otjelovljenje moje predodžbe plemenitog Nordijca. Novopečeni bračni par došao je u Calcuttu u vidu medenog mjeseca. Ta naizgled neobična odluka ubrzo je dobila razjašnjenje u faktu, u koji nas je on odmah s ponosom uputio, da potječe (kao i njegova dah-prekidajuća odabranica, u slučaju da mi pamćenje opet nije zakazalo) iz obitelji protestantskih misionara koji su nekoć krstarili Indijom pronoseći jedinu istinitu vjeru. S poznatim uspjehom. Ali mladenci se nisu dali omesti tom povijesnom neugodnošću, naprotiv, odlučili su inicijalno obilježiti svoje zajedničko putovanje dok ih smrt ne rastavi oživljavanjem obiteljske tradicije na vjerojatno jedini danas dostupan način, sudioništvom u radu Misionarki Ljubavi.

Zbog nedostatka volontera Šved, kojemu sam nažalost zaboravio ime, bio je odmah pozvan u kolodvorski tim. Inače se u tu službu pozivaju samo "iskusniji", što će reći viđeniji pomagači. Ali ruku na srce, usprkos svem svom neiskustvu on se, valjda zbog svojih gena, začudno dobro snašao. U svakom slučaju mnogo bolje od mene u istoj situaciji. Rijetko sam kad vidio takvu energiju i takvu marljivost. Mene je naime zapalo da ga "uputim u posao". Sve je odmah skopčao, i gotovo mu nikakva obuka nije bila potrebna. Ni pred najgorim prizorima nije pokazivao znakove gnušanja, nekmoli prestravljenosti, i njegova tjelesna krepčina i mladenačka (mladenčeva) snaga pokazale su se itekako dragocjenima. No još i više takvim pokazao se njegov moralni integritet. Više sam puta bio upravo postiđen čestitošću i osjećajem za pravdu što ih je očitovao. Sjećam se tako zgode kad smo, putujući autobusom prema Howri, posvjedočili groznom prizoru nasilja nad ženom koju je neki muškarac na ulici snažno udario šakom u rame; jedva smo ga obuzdali da ne zaustavi autobus i ode očitati nasilniku zasluženu lekciju. A to nipošto nije bila usamljena zgoda. Svakom prilikom i neprilikom taj se čovjek pokazao čovjekom dokraja. Zato me podsjetio na Hessea, po svoj prilici najplemenitiju dušu među modernim književnicima, koji je također potjecao iz obitelji protestantskih misionara u Indiji. I zato sam ga u sebi prozvao Viking Plemenita Srca. Vjerujem da je to glavni razlog zbog kojeg sam mu zaboravio pravo ime, zatomljeno u mojem pamćenju impresijom koju je na mene ostavio.

Uglavnom, proveo sam nezaboravne i nadasve poučne trenutke sa svojim Vikingom. Ne samo da se nijedanput nismo porječkali (čudo s obzirom na moje psihofizičko stanje) nego smo odmah postali, i do kraja ostali, pravi kompanjoni. Pričali smo o svemu i svačemu, među ostalim i o odnosu protestantizma i katolicizma, o čemu sam od njega naučio više od bilo koje druge osobe u životu. Jer Viking je bio, pored svih svojih inih kreposti, i nevjerojatno otvorena uma. Ni trunke u njemu česte protestantske uzdržanosti, s jedva prikrivenim žalcem pokude, prema katolicima. Jedina neugodnost koju sam imao s njime proizlazila je upravo iz te njegove moralne nadmoći, u drečavom kontrastu s mojom razvidnom nesavršenosti. On se naime nije mogao suzdržati a da mi ne pokaže, doduše na silno taktičan i duhovit način, što misli o mojoj poročnosti svaki put kad bi ona izbila na vidjelo. Nikad na primjer neću zaboraviti njegov pogled i njegove komentare kad bih, ulazeći na određena mjesta, pripalio beedi, indijsku sirotinjsku cigaretu (što sam činio ne samo iz gušta nego i da lakše podnesem meni nepodnošljiv smrad koji je ondje vladao: jako sam osjetljiv na mirise, i pozitivne i negativne; ali izgleda trajno oštećenje osjetila njuha najgora je muka i najveća bol koje mi je kovid uspio zadati). U tim trenucima ne samo da sam bio postiđen, nego sam i poželio doslovno propasti u zemlju. U njoj bih, ako ništa drugo, bio pošteđen i te sramote i tih kužnih isparenja.

Ali avaj, Viking Plemenita Srca nije radio ni puna dva tjedna, kadli je obolio od dengu. Iako se, siguran sam, propisno mazao. Ili se možda sprejao nekakvim naprednijim sitnokapljičnim sredstvom što ga je donio sa sobom, ne znam više. Ali od premnogih sam volontera čuo ništa manje nego rasističke tvrdnje – premda one jamačno nisu bile mišljene biti takve – u vezi s tradicionalnim domaćim ljekarništvom i tradicionalnom indijskom medicinom uopće, u usporedbi sa "znanstveno provjerenim" proizvodima sa zapadnim certifikatom. Kod nekih, unatoč svim preporukama sestara, čak je i krema Odomos – indijski brend, ali potpuno "moderan" i "potvrđen" od najvećih indijskih medicinskih autoriteta – bio na zlu glasu kao dvojbena poganska i primitivna brljotina. Nikad se nisam upuštao u razgovore s iznositeljima i iznositeljicama takvih tvrdnji. Za mene, te su osobe spadale i uvijek će spadati u kategoriju vjerskih fanatika, toliko okorjelih u svojim predrasudama da ih ne može prosvijetliti više ništa drugo do direktan zahvat Božje milosti. Naravno, plemeniti Nordijac nipošto ne spada u tu kategoriju. Od njega nisam čuo ništa ni približno slično tim imbecilnim iskazima. Kao što je bio potpuno lišen predrasuda prema katolicima, jednako je tako bio potpuno lišen predrasuda prema pripadnicima bilo koje druge religije i kulture, a prema Indijcima se ophodio s iskrenim poštovanjem i neglumljenom srdačnošću.

Ali čak ni to, eto, nije uspjelo odagnati od njega opasnoga komarca. Kao što ga nije uspio odagnati ni pansion koji je odabrao – iz očitih i neupitno opravdanih razloga – za svoj medeni boravak u Calcutti, pansion sa zasebnim tušem i toaletom te svim raspoloživim pogodnostima u pogledu čistoće i zaštićenosti, koji bi se u usporedbi s većinom drugih "volonterskih" pansiona čak mogao proglasiti luksuznim. U najmanju ruku, takvim bi se pouzdano mogao proglasiti u usporedbi s mojim ćumezom u Hotel Maria u ozloglašenoj Sudder Street.

Iako se tako može činiti, nisam ovo ispričao da bih išta, a najmanje ikoga, a najmanje mojega plavookog i plavokrvnog kompanjona, izvrgnuo sprdnji. Ili, ako sam se htio čemu narugati, onda je to bila isključivo naša zapadnjačka, kratkovidna, sebenevideća, samorazorna, sebeporičuća, uobražena, arogantna, grabežljiva, nezasitna, nepristojna, neuviđavna, nemilosrdna, sitničava, slijepa, gluha, nijema, mrtvačka, sterilizirajuća, prljava i sramotna glupost. Nikad uostalom ne bih ispričao tu epizodu da ne znam pouzdano da je, bez sumnje zahvaljujući svom skandinavskom imunitetu osnaženom besprijekornim fizičkim i moralnim životom, savršeni Šved vrlo brzo potpuno ozdravio i sretno nastavio svoj misionarski podvig. Ali tada sam već bio pri kraju svog puta, i nikad ga više nisam imao priliku i sreću susresti. Nadam se da je danas dobro, da je sretan s drugom prekrasnom polovicom svoga tijela i ima mnogobrojno potomstvo, da se pridržava mjera i da se cijepio ako je sâm došao do zaključka da je to moralno ispravan čin (inače ne)...

Ove riječi sa sam bio napisao u jeku "koronaterora"; otad je proteklo mnogo vremena. Ali kao što sam napomenuo, moja Calcutta želi kombinirati vremenitosti i lica koja su im svojstvena: jer svaki susret je, utoliko ukoliko je susret, određeni lom u bešavnom tkanju kronološkog vremena i određena promjena govorećeg lica. U susretu, pravom, nitko ne ostaje nepromijenjen. Za mene, Calcutta je bila i jest i uvijek će biti - grad susreta: susreta i lica, od kojih su se neki, malobrojni, čak preobrazili u prijateljstva. U svom prvom izdanju, ova je knjiga imala podnaslov O prijateljstvu. U ovom drugom i proširenom izdanju, zbog razloga od kojih sam neke naveo u Prologu, pisanje se stjecajem okolnosti pretvorilo u igru s vremenom i licima: ono što ostaje je, dakle, svojevrsni palimpsest koji kao takav ima biti i čitan. Jer kao što je govorio D... (nastavak slijedi)

Calcutta, susreti i lica:

1. Prolog
2. Španijel
3. Na grobu
4. Iza hrama
5. Viking plemenita srca
6. Chris I.
7. Chris II.
8. Sestra Gertrude
9. Avatar
10. Backpackerski paradoks
11. U jednoj rečenici

Marko Gregorić rođen je u Zagrebu 1975. Diplomirani je filozof i religiolog. Prevodilac je i pisac. Član je Društva hrvatskih književnih prevodilaca (DHKP) i Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika (HZSU).

Odabrana bibliografija prijevoda

• Charles Péguy, O Bergsonu, Sandorf, Zagreb, 2022.
• Annie Ernaux, Jedna žena, Multimedijalni institut - MaMa, Zagreb, 2021.
• Antoine Compagnon, Antimodernisti, Matica Hrvatska, 2020.
• Maryam Madjidi, Marx i lutka, Sandorf, 2019.
• Catherine Malabou, Ontologija nezgode, Multimedijalni institut - MaMa, Zagreb, 2016.
• Julien Gracq, Obala Sirta, Naklada Pelago, Zagreb, 2015.
• Amos Oz i Fania Salzberger-Oz, Židovi i riječi, Fraktura, Zagreb, 2015.
• Gilles Deleuze/Félix Guattari, Antiedip, Sandorf & Mizantrop, Zagreb, 2015.
• Gilles Deleuze/Félix Guattari, Tisuću platoa, Sandorf & Mizantrop, Zagreb, 2013.
• Karen Armstrong, U prilog Bogu, Naklada Ljevak, Zagreb, 2012.
• Jacques Ellul, Anarhija i kršćanstvo, DAF, Zagreb, 2011.
• Yasmina Khadra, Bagdadske sirene, Naklada Ljevak, Zagreb, 2010.
• Jean-François Lyotard, Augustinova ispovijest, Naklada Ljevak, Zagreb, 2009.
• Alain Badiou, Sveti Pavao – utemeljenje univerzalizma, Naklada Ljevak, Zagreb, 2006.
• Jean-Claude Kaufmann, Iznalaženje sebe/Jedna teorija identiteta, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2006.
• Michel De Maule i Institut za audovizualne umjetnosti, Ivo Malec: polikromni portret, Antibarbarus, Zagreb, 2005.

Publikacije :

• Marko-Marija Gregorić, Pod čarobnjakovim plaštem, Sandorf, Zagreb, 2022.
• Marko-Marija Gregorić, Ružmarin (pjesme i prepjevi), Sandorf, Zagreb, 2022.
• Marko-Marija Gregorić, Uz krizu kritike, Transkulturološki eseji, Sandorf, Zagreb, 2020.
• Marko-Marija Gregorić, Riječi, pod nosom/Ogledi o metafizičkom značenju prevođenja, Sandorf, Zagreb, 2013.
• Časopisi i porali (eseji, prijevodi, pjesme): Čemu, Europski glasnik, Vijenac, Tema, 15 dana, arteist.hr, nemo-casopis.com, DugoSelo.INFO.

Ovaj prilog sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.