Calcutta, susreti i lica: Španijel

Piše Marko-Marija Gregorić

U Calcutti sam se prvi put našao sasvim neplanirano, u studenom 2012. godine, na svojem drugom putovanju Indijom. Bio mi je već dodijao jug - Kerala i Tamil Nadu - gdje sam stjecajem okolnosti morao provesti i suviše dugo vremena. Dodijala mi je zapravo već bila, na toj drugoj ekspediciji i nakon što su prva i obvezatna zadivljenja minula, čitava Indija. Čitava, što će reći "i priroda i društvo", a ovo potonje napose. Osobito nakon vrlo kratkog ali predugog boravka u Mamallapuramu, gradiću koji je prikladno nazvan "Backpackistanom", postao sam već blaziran i za nepovratno izgubljena egzotična iskustva i za, još i više, kontakte s ljudima voljnim stupiti u kontakt. No, imao sam dojam, dok u Delhiju ili Jodhpuru iz nekog razloga možeš barem donekle zauzeti odmak od svega što te okružuje, i odmak od sebe samog u tom okruženju, na jugu izgleda, iz nekog drugog nepoznatog razloga, to je daleko teže.

Tako sam se, nakon takvih promišljanja i doživljaja i više-manje spontano u Chennaiu ukrcao u vlak direktno za Calcuttu, s neodređenom namjerom (i napola izblijedjelim slikama filmova Louisa Mallea u glavi) da ostanem ondje par dana te zatim krenem put Nepala.

Bila je prašna i rumenosiva večer kakva je, kao što sam domalo spoznao, uobičajena za Calcuttu, kad sam došao u taj grad nakon duge vožnje u čuvenom trećem razredu s klimatizacijom - takozvanom AC3, razredu za turiste i indijski srednji sloj. Upravo sam na tom putovanju, ne uspjevši zaspati i nevoljan uplesti se u razgovor s mladim bengalskim bračnim parom s kojim me dopalo dijeliti vagon, upoznao Španijela. Tako sam ga nazvao već nakon druge cigarete u prostoru između vagona. Ni on nije spavao tijekom čitava dvadesetineštosatnog putovanja, premda iz drugih razloga. U prvi sam mah zaključio da je nešto uzeo, jer mu je pogled na trenutke postajao neuobičajeno ukočen i prazan i zato što je ispijao limenku piva za limenkom piva a da to nije imalo nikakva vidljiva učinka na njegovo ponašanje. Ali ubrzo sam promijenio mišljenje. Shvatio sam da nemam posla s običnim backpackerom; a ni s običnim Španjolcem. Za razliku od većine backpackera, ovaj je imao nešto u glavi; za razliku od većine Španjolaca, ovaj je bio masivne konstitucije najsličnije našoj dinaridskoj. Bio je plećat, imao je debele nadlaktice i velike, zidarske šake. Na jednoj nadlaktici imao je istetovirano velikim uglastim slovima: AND THIS TOO SHALL PASS. Te njegove na trenutke kao unezvjerene oči, shvatio sam, tako se doimaju zbog nekog urođenog duševnog ustrojstva, ili možda pretrpljenog šoka, a ne zbog utjecaja opojnih sredstava. Činjenicu da alkohol nije nimalo djelovao na njega, da mu nije čak ni promijenio glas čineći ga grlenijim i titravijim, pripisao sam jednostavno njegovoj konstituciji. I ubrzo (sutradan za zajedničkim doručkom, nakon noći čiji smo prvi dio proveli u nekom podzemnom baru sa zemljanim podom i binom na koju su jedna za drugom izlazile mlade žene i pjevale karaoke, za nekakve bonove koje su im tokom nastupa udjeljivali pripiti muškarci iz publike, pijući - sada i ja s njim - pivo) pokazalo se da sam imao pravo. Taj čovjek bio je "kao od stijene odvaljen", u govoru također, pa sam i nehotice postao malko otvoreniji i razgovorljiviji nego što sam bio i namjeravao biti, već u vlaku. Zapravo, postao sam toliko otvoren i razgovorljiv da sam pristao na njegov prijedlog da odsjednemo zajedno u hotelu koji mu je bio preporučio neki njegov poznanik.

Sve vrijeme što sam toga prvog kolkatskog jutra proveo sa Španijelom divio sam se njegovoj stasitosti i jedrini. I inače sam, priznajem, sklon diviti se tjelesnoj snazi kad je prava - odnosno kad nije vlastita karikatura stečena u teretanama - i "mrcine" mi ulijevaju neki tajanstveni osjećaj povjerenja. Priznajem da mi je čak teško zamisliti "čvrst karakter" u slabašnu tijelu. A krajnja tjelesna i psihička forma kakvu je očitovao Španijel bila je doista upečatljiva. Nakon sveg onog piva popijenog u vlaku i u noćnom baru, on se sljedećeg jutra probudio čio kao lastavica i s golemim apetitom: već u 7h30 nalazili smo se za doručkom u restoranu hotela - on je odrješito odbio moj savjet da prolunjamo tim dijelom grada u potrazi za "autentičnijim" mjestom za doručkovanje: već je u vlaku utvrdio, nakon uobičajenih početnih klepetanja pri upoznavanju, da svaku težnju prema "autentičnosti" u Indiji smatra budalaštinom, čak i opasnom budalaštinom ako je povezana s potragama za "prosvjetljenjem"; to je zapravo i bio trenutak kad me tip počeo zanimati; gaseći cigaretu i paleći nakon nekoliko časaka novu, upitao sam ga zašto je onda uopće došao u Indiju, jer većina ih dolazi, barem većina mladih, po neko duhovno iskustvo, često u spoju sa seksualnim; on je odbio nabačaj zamahom istetovirane ruke, zamahom koji nije ostavljao mjesta daljnjim pitanjima; primijetio sam da nije voljan govoriti o razlozima svojeg boravka u Indiji pa sam ga upitao, nakon što su mu oči opet načas postale onakve i zato što nisam znao što bih drugo, je li napravio tetovažu Indiji. "Ne", odgovorio je, kao prenut, "nego u Irskoj. Prije četiri godine, tamo sam konobario." Tako sam saznao da je po zanimanju konobar, i da misli da je njegova tetovaža biblijski citat. Zatim smo neko vrijeme šutjeli, obojica, promatrajući plantaže pamuka ili riže ili čega već, kako promiču jedna za drugom kroz otvor između vagona. I opet kao prenut, nakon nekoliko minuta kazao mi je najozbiljnijim glasom da ako se namjeravam tetovirati to nikako ne činim u Indiji, jer bih mogao navući svakakve boleštine, čak i smrtonosne; kad sam mu odgovorio da uopće ne razmišljam o tome, stao se nekako prigušeno smijuljiti, kao da sam mu ispričao prljav vic. Od tog trenutka, naš je razgovor postao intiman i dosadan.

Uglavnom, taj prvi doručak u Calcutti bio je u sasvim u zapadnjačkom stilu: obrok koji je on zdušno proždirao uz običan crni čaj s mlijekom, bez ikakvih začina. Ništa od "garam chai" za njega nije postojalo, štandovi na kojem se on prodavao, za mene tako ključna sastavnica indijskog urbanog pejzaža i obvezatna stacija, nisu u njegovim očima zasluživali ni najčasovitiju stanku, ni trunku pažnje. Cijelo vrijeme tog doručka, dok je žvakao kajganu s prilično uspjelom imitacijom zapadnjačkog kruha činilo se da ima nešto na pameti, neki projekt za ostvariti, neku neizrečenu potrebu da učini nešto veliko, značajno, čak nečuveno. U mojim se očima pretvarao u heroja koji potpuno vlada situacijom, koji premda je prvi put u Calcutti zna sve o tom gradu, kojem se bez straha mogu predati u ruke da me vodi (u svojoj blaziranosti imao sam neku želju da budem vođen, da prepustim uzde svog tijela i uma drugome). To sam doista odlučio i učiniti. Na kraju doručka Španijel je otvorio kartu Calcutte i obznanio kako, bez daljnjega, prvo treba posjetiti grob Majke Terezije. Pogledao sam ga u čudu. Ali on se odmah ogradio od mogućih pitanja tvrdeći, ili točnije RRR naglašavajući, kako on nije vjernik u tom smislu, kako je za njega Crkva samo ljudska institucija, koja je k tome počinila mnogo zla u povijesti, kako ovo kako ono, uglavnom uobičajene banalnosti agnostika - ali kako Majku Tereziju jako cijeni i smatra. Tako smo odlučili odmah poći onamo - pravac Motherhouse, Bose Road 54A.

Calcutta, susreti i lica:

1. Prolog
2. Španijel
3. Na grobu
4. Iza hrama
5. Viking plemenita srca
6. Chris I.
7. Chris II.
8. Sestra Gertrude
9. Avatar
10. Backpackerski paradoks
11. U jednoj rečenici

Marko Gregorić rođen je u Zagrebu 1975. Diplomirani je filozof i religiolog. Prevodilac je i pisac. Član je Društva hrvatskih književnih prevodilaca (DHKP) i Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika (HZSU).

Odabrana bibliografija prijevoda

• Charles Péguy, O Bergsonu, Sandorf, Zagreb, 2022.
• Annie Ernaux, Jedna žena, Multimedijalni institut - MaMa, Zagreb, 2021.
• Antoine Compagnon, Antimodernisti, Matica Hrvatska, 2020.
• Maryam Madjidi, Marx i lutka, Sandorf, 2019.
• Catherine Malabou, Ontologija nezgode, Multimedijalni institut - MaMa, Zagreb, 2016.
• Julien Gracq, Obala Sirta, Naklada Pelago, Zagreb, 2015.
• Amos Oz i Fania Salzberger-Oz, Židovi i riječi, Fraktura, Zagreb, 2015.
• Gilles Deleuze/Félix Guattari, Antiedip, Sandorf & Mizantrop, Zagreb, 2015.
• Gilles Deleuze/Félix Guattari, Tisuću platoa, Sandorf & Mizantrop, Zagreb, 2013.
• Karen Armstrong, U prilog Bogu, Naklada Ljevak, Zagreb, 2012.
• Jacques Ellul, Anarhija i kršćanstvo, DAF, Zagreb, 2011.
• Yasmina Khadra, Bagdadske sirene, Naklada Ljevak, Zagreb, 2010.
• Jean-François Lyotard, Augustinova ispovijest, Naklada Ljevak, Zagreb, 2009.
• Alain Badiou, Sveti Pavao – utemeljenje univerzalizma, Naklada Ljevak, Zagreb, 2006.
• Jean-Claude Kaufmann, Iznalaženje sebe/Jedna teorija identiteta, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2006.
• Michel De Maule i Institut za audovizualne umjetnosti, Ivo Malec: polikromni portret, Antibarbarus, Zagreb, 2005.

Publikacije :

• Marko-Marija Gregorić, Pod čarobnjakovim plaštem, Sandorf, Zagreb, 2022.
• Marko-Marija Gregorić, Ružmarin (pjesme i prepjevi), Sandorf, Zagreb, 2022.
• Marko-Marija Gregorić, Uz krizu kritike, Transkulturološki eseji, Sandorf, Zagreb, 2020.
• Marko-Marija Gregorić, Riječi, pod nosom/Ogledi o metafizičkom značenju prevođenja, Sandorf, Zagreb, 2013.
• Časopisi i porali (eseji, prijevodi, pjesme): Čemu, Europski glasnik, Vijenac, Tema, 15 dana, arteist.hr, nemo-casopis.com, DugoSelo.INFO.

Ovaj prilog sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.