Demokracija na bacanje

Piše Marko-Marija Gregorić

Francuski filozof Alain Badiou tvrdi kako učestala uporaba riječi "demokracija" služi za prikrivanje pomanjkanja njezina zbiljskog značenja. Iako Badiouova tvrdnja može biti točna na općoj i apstraktnoj razini ideja, u složenosti konkretne realnosti ta velika i ključna riječ i dalje ima, unatoč svojoj semantičkoj maglovitosti, velik i neupitan utjecaj u oblikovanju politika i političkog diskursa.

Bez sumnje, riječ "demokracija" uvelike je izgubila imalo konkretnije, razumljivije, utvrdivije, dostupnije značenje - da bi se do tog značenja doprlo, ili čak do njegove puke mogućnosti, kao da je potrebno biti iznimno dobro potkovan u sferama političke misli, sociologije i historiografije, a uz to i raspolagati iznimnim intelektualnim vještinama. Taj zahtjev međutim, kao što je očito, uopće ne sprečava da se svi koriste tom riječi izobila, kako im se svidi i u kakve god svrhe bilo. I to zapravo uopće nije proturječno. Jer upravo kad neka riječ izgubi svoje precizno značenje, jasno ograničeno značenjsko polje u koje je uklopljena dugotrajnim i kompleksnim dijaloškim praksama, ona postaje, kao što je sjajno pokazao njemački lingvist Uwe Pörksen, "plastičnom" - riječju koja je odsada puki element "modularnog jezika" prilagodljivog svakoj jezičnoj uporabi i suptilno "tiranskog" u toj svojoj podatnosti, ponajviše dakako u diskursima političke moći.

Demokracije dakle ima, i ima je na bacanje. Svi se na nju na ovaj ili onaj način pozivaju, ne smatrajući ni potrebnim ni uputnim pobliže odrediti njeno značenje. Čak su i akademci izgleda sve manje (čast iznimkama) skloni podrobnijim analizama demokracije, barem izvan doktorskih teza i zakučastih rasprava historijsko-sociološkog karaktera namijenjenih drugim stručnjacima. Sve u svemu, nema više potrebe za cjepidlačenjima. Tko ne zna što je to demokracija, neka malo progugla. Ako želi još malo produbiti svoje znanje, neka pročita neko od djela preporučenih na Wikipediji pod stavkom "Democracy", ili ako je staromodnijih ukusa neka ode u knjižnicu. Nama ostalima, koji smo odradili svoje visoko obrazovanje, stekli osnovna znanja i koji pratimo više-manje pametne medije, to više nije potrebno. Zašto bismo se vraćali u školske klupe?

No, mislim da u toj semantičkoj pomutnji nije ni pretjerano simplificirano ni banalno utvrditi da sam koncept demokracije, u svojoj biti, ma o kojem poimanju demokracije govorili, počiva na pojmu jednakopravnosti. Demokracija, naravno, nije sinonim za egalitaristički režim, jer postoje i nedemokratski egalitarizmi, no povijesno gledajući oni su uvijek proistekli iz demokratske ideje koja se s vremenom pomračila ili "prevladala" (u komunizmu najočitije). Doista, čini mi se da je princip političke jednakopravnosti jedini princip pogodan za definiciju demokracije, štoviše, čini mi se da je on zapravo jedino što zajamčuje njezin povijesni kontinuitet kao točka koja povezuje, i jedina može povezati, izvorni grčki pojam demokracije i moderne koncepcije demokracije - za koje je Alexis de Tocqueville, prvak promišljanja moderne demokracije, tvrdio da im je zajedničko samo ime. Svaki građanin ima pravo ili dužnost sudjelovanja u političkom životu: sve što potpada pod taj princip može se opisati kao demokratsko, sve što od njega odstupa može se opisati kao nedemokratsko ili antidemokratsko.

Ne ulazeći u duboki problem odnosa između slobode i jednakosti koji je obilježio razvitak modernih demokracija nakon Francuske revolucije, ni u složene probleme povezane s poimanjem demokracije nastale s progresivnom amerikanizacijom demokratskih procesa nakon 2. Svjetskog rata i njihovom "globalizacijom" - tj. prerastanjem demokracije u globalni i jedini prihvatljivi politički i društveni sustav - moguće je međutim ustanoviti, na najopćenitijoj razini i kao određujuće obilježje cjelokupna tog razvitka, da se demokracija i u teoriji i u praksi sve više počela povezivati, nužno, s globalnom ekonomskom dinamikom. Mnogi su mislioci i stručnjaci ukazivali na tu rastuću ekonomizaciju političkog, i mnogi među njima, osobito na progresivnoj strani političkog spektra, danas pozivaju na ponovnu politizaciju ekonomije odnosno na podvođenje ekonomske djelatnosti pod neki politički metanarativ.

Pripadnici te struje mišljenja, među kojima je u ovom trenutku možda najistaknutiji francuski ekonomist i intelektualac Thomas Piketty, zalažu se tako za jednu osobitu vrstu demokratizma. Piketty tu svoju inačicu demokratskog sustava naziva "participativni socijalizam", želeći time reći da je s kapitalizmom svršeno i da je jedino što ga može i treba zamijeniti ekonomsko-političko-socijalni model za koji (još) nema druge riječi doli "socijalizam". No, pridjev "participativni" u toj sintagmi naznačuje da je riječ o socijalizmu, ili kako to već htjeli nazvati, koji se temelji na radikalno demokratskom principu jednakopravnosti - u ekonomskom, dakle, i političko-društvenom smislu. Zato Piketty, kao i većina progresivnih mislilaca demokracije, uključujući glavnog Pikettyjevog kritičara i oponenta Yanisa Varoufakisa, sudruga u ekonomskoj struci spojenoj s društvenim znanostima, toliko inzistiraju na obrazovanju kao ključnom čimbeniku nove društvene dinamike i društvenog preuređenja prema kojem smjeraju. Jedino ispravno obrazovani pojedinac može shvatiti i prihvatiti pretvorbu društava iz poprišta puke konkurencije u poprišta sveopće participacije, pretvorbu za koju se ti intelektualci usprkos ključnim razlikama zalažu s tolikim žarom. Ali takvo poimanje i vrednovanje obrazovanja uključuje, sasvim očito, snažnu i sveobuhvatnu ideološku formaciju. Pojava "wokeisma" to potvrđuje na krajnje bjelodan način.

I slučaj Pikettyja u toj je priči sasvim primjeran. Njegov pokušaj kritike svih ideologija i uspostavljanja novog političko-ekonomskog modela temeljenog na određenoj kontraideologiji pokazuje se prilično upitnim. Jer, pogleda li se imalo bolje, njegova kontraideologija sastoji se od niza ideja koje su same po sebi ideologemi, ni po čemu drukčiji od onih kojima su se služile ideologije prošlosti: u što su se, na primjer, pretvorili postkolonijalizam, ekologizam, feminizam, rat protiv pandemije popraćen križarskim ratom protiv "neukih "antivaksera", "anti-science" monstruma i ostalih demonskih širitelja "dezinformacija", u postpandemijskoj javnoj sferi? Može li se tu više uopće govoriti o djelatnoj, zbiljskoj demokraciji? Ili se možda ispostavlja da i demokracija ima svoju ideologiju kao i svaka druga ideja ili sustav, a socijalizam svoju ideološku povijest koju može zanijekati samo niječući samoga sebe. Piketty je toga izgleda svjestan kad tvrdi da će "budućnost presuditi" o valjanosti izbora te riječi, "socijalizam". Ali time ne izmiče kritici njegov nepropitani i određujući pojam demokracije i demokratskog, jer to nije problem izbora riječi. Za razliku od socijalizma, demokracija je stvar života i smrti za suvremena društva. I smanjivanje nejednakosti u svijetu zacijelo je hitan, za mnoge i najhitniji zadatak, i francuski ekonomist-intelektualac možda pruža neke valjane smjernice za djelovanje u tom pravcu, kao što je uvođenje progresivnog oporezivanja po kojem je poznat. Ali njegova temeljnija teoretska i filozofsko-politička koncepcija je, najblaže rečeno, krajnje problematična. Jer upravo ništa ne ukazuje na to da provođenje u djelo demokratskih principa automatski vodi smanjenju nejednakosti u ekonomskoj sferi, ili obrnuto. Ni savršeno obrazovani, ideološki temeljito formirani pojedinci u društvu u kojem su svima zajamčena jednaka politička prava neće se tom pretvorbom pretvoriti u korisne i participativne sudionike bez neumoljive kontrole koju će država neminovno morati vršiti kako bi u zbilji očuvala tu krhku i neprestano ugrožavanu ravnotežu. Na kraju će ipak veći dio moći morati pripasti državi, ma koliko ona demokratska bila ili tvrdila da to i dalje jest. S druge strane, na drugom polu, ekonomski model koji Piketty predlaže sadrži, čini mi se, unutrašnje proturječje jer zanemaruje stvarnost na koju je prije više od sto pedeset godina ukazao jedan od prvih modernih povjesničara, Fustel de Coulanges, zapazivši u vezi s antičkom demokracijom i onim što je slijedilo neposredno nakon nje (rat i tiranija): "Nejednakost bogatstva je neizbježna u svakom društvu koje ne želi ostati u patrijarhalnom stanju ili stanju plemena." U vezi s time, Piketty izgleda polazi od toga da u svrhu smanjenja nejednakosti čitavo globalno društvo treba pretvoriti u stanje jednog jedinog plemena, putem tehnologije i sveopćeg prinudnog obrazovanja. Iako ne zvuči baš demokratski, to bi možda moglo zajamčiti žuđenu demokraciju u društvima u kojima danas vladaju tako goleme i porazne nejednakosti. Ali veliko je pitanje bi li se takav egalitarizam razlikovao, jednom ostvaren, i osim u detaljima i imenu, od starijih oblika socijalizma koji su svi odreda s vremenom, i čini se po logici stvari, "prerasli demokraciju" - na načine koji su nam svima poznati.

Marko Gregorić rođen je u Zagrebu 1975. Diplomirani je filozof i religiolog. Prevodilac je i pisac. Član je Društva hrvatskih književnih prevodilaca (DHKP) i Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika (HZSU).

Odabrana bibliografija prijevoda

• Charles Péguy, O Bergsonu, Sandorf, Zagreb, 2022.
• Annie Ernaux, Jedna žena, Multimedijalni institut - MaMa, Zagreb, 2021.
• Antoine Compagnon, Antimodernisti, Matica Hrvatska, 2020.
• Maryam Madjidi, Marx i lutka, Sandorf, 2019.
• Catherine Malabou, Ontologija nezgode, Multimedijalni institut - MaMa, Zagreb, 2016.
• Julien Gracq, Obala Sirta, Naklada Pelago, Zagreb, 2015.
• Amos Oz i Fania Salzberger-Oz, Židovi i riječi, Fraktura, Zagreb, 2015.
• Gilles Deleuze/Félix Guattari, Antiedip, Sandorf & Mizantrop, Zagreb, 2015.
• Gilles Deleuze/Félix Guattari, Tisuću platoa, Sandorf & Mizantrop, Zagreb, 2013.
• Karen Armstrong, U prilog Bogu, Naklada Ljevak, Zagreb, 2012.
• Jacques Ellul, Anarhija i kršćanstvo, DAF, Zagreb, 2011.
• Yasmina Khadra, Bagdadske sirene, Naklada Ljevak, Zagreb, 2010.
• Jean-François Lyotard, Augustinova ispovijest, Naklada Ljevak, Zagreb, 2009.
• Alain Badiou, Sveti Pavao – utemeljenje univerzalizma, Naklada Ljevak, Zagreb, 2006.
• Jean-Claude Kaufmann, Iznalaženje sebe/Jedna teorija identiteta, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2006.
• Michel De Maule i Institut za audovizualne umjetnosti, Ivo Malec: polikromni portret, Antibarbarus, Zagreb, 2005.

Publikacije :

• Marko-Marija Gregorić, Pod čarobnjakovim plaštem, Sandorf, Zagreb, 2022.
• Marko-Marija Gregorić, Ružmarin (pjesme i prepjevi), Sandorf, Zagreb, 2022.
• Marko-Marija Gregorić, Uz krizu kritike, Transkulturološki eseji, Sandorf, Zagreb, 2020.
• Marko-Marija Gregorić, Riječi, pod nosom/Ogledi o metafizičkom značenju prevođenja, Sandorf, Zagreb, 2013.
• Časopisi i porali (eseji, prijevodi, pjesme): Čemu, Europski glasnik, Vijenac, Tema, 15 dana, arteist.hr, nemo-casopis.com, DugoSelo.INFO.

Ovaj prilog sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.