François Jullien, "Izvori kršćanstva", Sandorf, 2025.

Bira, čita i piše Marko Gregorić

Ako je potrebno reći nešto o ovoj knjižici uglednoga francuskog filozofa, sinologa i greciste Françoisa Julliena (1951.), onda je to ponajprije sa svrhom da ona ne prođe baš posve nezapažena. Jer posrijedi je djelo koje je, unatoč svojem oskudnom broju stranica ili čak upravo zahvaljujući njima, po mnogo čemu iznimno. Temeljeći se na pokušaju originalnog, i dogmom i protudogmom neopterećenog filozofskog čitanja Ivanovog Evanđelja, ono pruža mnogostruke i mjestimice ključne uvide u ono što autor smatra i dalje važećom "biti" kršćanstva. Ne pristupajući fenomenu kršćanstva niti kroz vjeru niti kroz kritiku vjere, Julliena zanimaju isključivo pitanja: "Što je kršćanstvo učinilo mišljenju?" i "Što je kršćanstvo kao izvor, resurs iz kojeg mišljenje može i dalje crpiti?" Ta pitanja filozof razmatra i na njih odgovara na vješt i upečatljiv način, crpeći sredstva istraživanja iz svoje dvojne uže struke specijalista za Kinu i Grčku, te ponajviše na temelju razvitka osobne i posve filozofske vrste hermeneutike. Objašnjavajući svoj osobit pojam "izvora" i izlažući svoju filozofiju događajnosti i odudaranja (dé-coïncidence), autor odvodi čitaoca u dubine Ivanovog teksta autoritativnom ali i blagom rukom nekog tko pokušava čitati tekst "bez ičega između sebe i njega" (kako je predlagao autorov zemljak Charles Péguy). Rezultat je maleno ali iznimno bogato ostvarenje koje razjašnjava neke od ključnih pojmova i postavki što stoje u temelju kršćanskoga poimanja svijeta.

Na samom početku knjige autor naglašava da ga uopće ne zanima "važnost kršćanstva za kulturni identitet Europe", ali da smatra kako "treba prestati izbjegavati pitanje kršćanstva u suvremenoj misli". Na taj način zauzima radikalnu poziciju mislioca koji ne pristaje uhvatiti se u ljepljivi glib pomodnih "kulturnih ratova", ali prepoznaje i priznaje nezaobilaznu iznimnost i plodnost fenomena kršćanstva. Zbog toga je njegova misao vrlo slična onoj Alaina Badioua, premda je ovaj potonji kao "utemeljiteljsku" kršćansku figuru odabao sv. Pavla (koji ne prolazi dobro kod Julliena, kao što sv. Ivan ne prolazi dobro kod Badioua). Ono što povezuje oba mislioca - koje bi se vjerojatno moglo i trebalo opisati kao dvojicu vodećih svjetskih mislilaca kršćanstva izvan kršćanske vjere i kršćanske religije - tako je nastojanje da se istovremeno očuva izvornost i radikalnost kršćanskog nasljeđa pomoću originalnog čitanja ključnih tekstova i ustanovi nova paradigma mišljenja suvremenosti temeljena na takvom čitanju-tumačenju.

No upravo ovoj potonjoj točki počiva neminovna ograničenost i djelomična jalovost takvih projekata. Jer, ma koliko instruktivni bili mislioci poput Julliena i Badioua, oni kao da nailaze na zid same svoje struke. U posljednjih nekoliko desetljeća mišljenje je postalo stvar struke više no što je bilo prije, i izvan nje teško da može dati ikakva ploda. U ovom slučaju, koliko god se Jullien trudio - u zbilja uspio, na razini čisto teoretske rasprave - pružiti valjane uvide u ono što ostaje od kršćanstva nakon njegove neupitne propasti kao religije u sociološkom i kulturološkom smislu, posve neovisno o nižim i popularnim očitovanjima "povratka religioznog" u našim društvima, njegovi uvidi, prodorni i dragocjeni, ostaju zatvoreni u malom i sve sterilnijem svijetu akademskih rasprava, koji teško da može, kao takav, biti prizorištem ili okriljem onog što Jullien tvrdi da je ključna novost kršćanstva - pravoga, nesvodivoga odnosno preobilnoga života. To je, doduše, vjerojatno nužna i neizbježna sudbina svakog inteligentnijeg filozofskog teksta danas, u doba sveopćeg uniženja pisane riječi i književne kulture općenito. I u toj perspektivi ova se knjižica pokazuje vrlo važnim i osebujnim doprinosom nikad završenoj raspravi o kršćanstvu i njegovom istinskom značenju u naše doba.

Čitaj još Marka Gregorića i druge ovdje.

Marko Gregorić (1975.) prevoditelj je i pisac. Prevodi uglavnom s francuskog, a po potrebi i s nekih drugih jezika. Dosad je objavio - kod nakladnika Sandorf - tri knjige eseja i jednu zbirku poezije.

Među istaknutim autori(ca)ma koje je prevodio: Annie Ernaux, Julien Gracq, Gilles Deleuze, Wystan Hugh Auden, Gaston Bachelard, Pier Paolo Pasolini, Michèle Bernstein.

Prijevode, članke, eseje i pjesme objavljivao je u časopisima Vijenac, Europski glasnik, Tema, 15 dana, Čemu. Redovito objavljuje na nemo-casopis.com i DugoSelo.INFO.

Ovaj prilog sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.