Identitet, politika i ostale starudije

Ako se političko djelovanje više ne bi trebalo temeljiti na identitetu, kao što danas većina stručnjaka tvrdi, na čemu bi se ono trebalo temeljiti? Postoje različite ponude... Ali ni jedna izgleda ne uspijeva, a i ne pokušava premostiti rastući jaz između teorije i prakse - između politike u knjigama i na Internetu i politike kakva se očituje u konkretnoj zbilji.

Postoji danas već upravo povijesna kritika takozvanih "identitetskih politika". Ta je kritika osim toga i, kao što povijesne stvari imaju običaj biti, upečatljivo neujednačena, mnogostruka i duboko obilježena antagonizmom. Te se "politike" naime kritiziraju podjednako na ljevici i desnici, među novomarksistima i među konzervativcima, u medijima i knjigama naklonjenim jednom i u medijima i knjigama naklonjenim tome suprotnom, u jednom i u njemu oprečnom taboru (jer odavno već postoje samo dva tabora, između kojih se ratna sjekira iskopava sa svakim novim pokušajem "debate"). Uglavnom, u toj povijesnoj zbrci koncept "identitetskih politika" pokazuje se, kao i većina drugih velikih koncepata socijalnih znanosti, krajnje neodredivim i maglovitim. Zato taj izraz može funkcionirati i u pravilu funkcionira kao čisto polemički izraz, oruđe pojmovnog i većma ideološkog nadmetanja.

Međutim, ako se izraz o kojem je riječ liši svojih tradicionalnih značenja i konteksta u kojima je nastajao, koja su značenja i konteksti s vremenom očito i sami došli u pitanje, dobivamo sintagmu koja može označavati i činjenicu a ne samo teoriju ili koncepciju, što se onda naknadno može podložiti kritici. Jasno, takvom bi se pristupu moglo prigovoriti da uključuje nelegitimnu esencijalizaciju. Moglo bi se prigovoriti da jednostavno ne postoji i ne može postojati riječ, izraz, sintagma što bi mogli imati ikakvo značenje kad bi ih se lišilo njihovih poznatih i utvrđenih značenja, ma koliko ta značenja bila neodređena ili formalno neutvrđena. Riječi dobivaju značenja isključivo svojom uporabom, ističe se stalno iznova, i s pravom. "Riječi" nisu povezane sa "stvarima" neovisno o toj uporabi, koja je - ponavlja se i dalje, ali tek djelomično s pravom - potpuno proizvoljna. U redu, ali to ne znači da nije legitimno misliti na način koji je drukčiji od onog koji je utvrđen i diktiran određenim kontekstom i čak njemu usuprot, ako za to postoji mogućnost. Mogućnost je u ovom slučaju otvorena samom uporabom izraza od onih koji se njime ponajviše služe, i koja je uporaba, kao što smo utvrdili i kao što je očito, već dugo čisto polemička i jednostrana. Ako su "identitetske politike" postale etiketa-oružje u debatama i ništa drugo, onda su one izgubile svako značenje izvan tih debata, otvarajući mogućnost da se o njima razmišlja s distancom i na kritički način.

Tko se svjesno koristi izrazima koji su izgubili svoj semantički potencijal, trebao bi ih potanje odrediti. U protivnom imamo sve pravo - pa i dužnost utoliko ukoliko nam je dužnost misliti - dovesti u pitanje čitav kontekst, čitav sustav, čitav diskurs u kojem se takvi izrazi upotrebljavaju. Dakako, takav poduhvat zahtijevao bi obuhvatniju, podrobniju i sve u svemu stručniju analizu. Ali u nedostatku takve analize možda nije naodmet učiniti, izdaleka, prvi korak prema njoj. I to je već nešto.

Prvi korak ovdje bi značilo upitati se koja politika, ili kakva politika, ili što od politike postoji neovisno o nekom identitetu. Odnosno, što u takvoj politici zamjenjuje identitet, na čemu se ona temelji, na što se ona poziva. Naravno, određene odgovore na to pitanje nalazimo ponuđene u samim polemikama protiv identitetskih politika, ali osobno dosad nisam našao odgovarajući: sve čime te identitetu neprijateljske politike zamjenjuju identitet - bila to klasna borba ili liberalna demokracija, bile to nacionalne vrijednosti ili vrijednosti rodne teorije - meni se čini ili svedivim na neki tip identiteta (nacionalne vrijednosti i vrijednosti rodne teorije), ili konceptima koje je povijest ispraznila od njihova realnijeg i značenja (klasna borba i liberalna demokracija). I naravno, svjestan sam da se taj moj dojam može s lakoćom otpisati kao suviše naivan i površan, plodom nedovoljne neupućenosti u materiju koji može izgledati i kao stanovito opravdanje objekta polemike (što uopće nije slučaj). Ali zamršeni argumenti i jezične i konceptualne akrobacije kojima većina polemičara pokušava opravdati svoje vlastite napade na svoju bête noire ne uspijevaju naznačiti razlog zbog čega bi itko trebao uzdržati od postavljanja tog kritičkog pitanja.

Zbog toga ću ostati na tom prvom koraku, samo ga malko produžujući, i tim ću produžetkom zaključiti. Pokaže li se da u nedostatku identiteta ili nečega sličnog ne postoji politika koja bi mogla imati neko realnije značenje, pitanje koje se odmah postavlja kao sljedeće, ne kao drugi korak nego kao drugi dio prvog koraka, kao njegovo logično produženje, jest: gdje konkretno nalazimo tu pravu, neidentitetsku politiku? A odgovor do kojeg dolazim je jedan jedini: ta se prava, neidentitetska politika može naći samo u osobitu sklopu diskursa o toj politici. Ili, drugim riječima: izvan tog osobitog sklopa diskursa, koji je sklop akademskih istraživanja i debata, u realnosti opstoje još samo realpolitike, mnoštvo "realnih" politika koje s pravima nemaju nikakve veze i koje prave imaju dužnost konceptualno dovesti u pitanje, prosijati kroz svoje kritičko rešeto. Ali, žalibože, stvar je u tome da ne dovode. Jer izgleda nemaju čime, pošto su izgubile identitete i njihov jezik. No, priznati taj nedostatak značilo bi priznati i da sam pojam politike gubi mogućnost stjecanja realnijeg značenja, odgovarajućeg izraza a onda i smislenijeg prakticiranja. Politika prestaje biti onaj uzvišeni oblik kontemplacije "koji ima za objekt pravdu", o kojem je govorila Simone Weil, ili onaj iskustveni i misaoni oblik javnog djelovanja o kojem je govorila Hannah Arendt, te postaje podijeljenom između, s jedne strane, politike kao mnoštva tvrdnji o onome što bi politika trebala biti, i niza jednoličnih i u biti identičnih realpolitika s druge strane. S one strane polemike protiv mrtvih neprijatelja, s one strane argumentiranja protiv etabliranog strašila, oni koji su ovlašteni za to trebali bi iznaći način da progovore o samom tom jazu i konceptualiziraju ono što je u njemu podložno konceptualizaciji, izreknu o njemu ono što je moguće izreći. Ali ne čini se da su ovlašteni baš skloni takvo opasnim podvizima, te prema svemu sudeći radije ostaju na sigurnom tlu, s ove strane svojih disciplina, u poznatom i uvriježenom jeziku koji su naučili na svojim fakultetima. Prvi korak međutim uvijek zahtijeva, ako je pravi, hrabrost prestupanja preko nametnute granice prihvaćenog i prihvatljivog, skok u nepoznato - sa spremnošću da ćemo na drugoj strani naći upravo ono što nam se najviše ne sviđa. Makar to bio i ogavni, crvljivi identitet.

Marko Gregorić

Marko Gregorić rođen je u Zagrebu 1975. Diplomirani je filozof i religiolog. Prevodilac je i pisac. Član je Društva hrvatskih književnih prevodilaca (DHKP) i Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika (HZSU).

Odabrana bibliografija prijevoda

• Charles Péguy, O Bergsonu, Sandorf, Zagreb, 2022.
• Annie Ernaux, Jedna žena, Multimedijalni institut - MaMa, Zagreb, 2021.
• Antoine Compagnon, Antimodernisti, Matica Hrvatska, 2020.
• Maryam Madjidi, Marx i lutka, Sandorf, 2019.
• Catherine Malabou, Ontologija nezgode, Multimedijalni institut - MaMa, Zagreb, 2016.
• Julien Gracq, Obala Sirta, Naklada Pelago, Zagreb, 2015.
• Amos Oz i Fania Salzberger-Oz, Židovi i riječi, Fraktura, Zagreb, 2015.
• Gilles Deleuze/Félix Guattari, Antiedip, Sandorf & Mizantrop, Zagreb, 2015.
• Gilles Deleuze/Félix Guattari, Tisuću platoa, Sandorf & Mizantrop, Zagreb, 2013.
• Karen Armstrong, U prilog Bogu, Naklada Ljevak, Zagreb, 2012.
• Jacques Ellul, Anarhija i kršćanstvo, DAF, Zagreb, 2011.
• Yasmina Khadra, Bagdadske sirene, Naklada Ljevak, Zagreb, 2010.
• Jean-François Lyotard, Augustinova ispovijest, Naklada Ljevak, Zagreb, 2009.
• Alain Badiou, Sveti Pavao – utemeljenje univerzalizma, Naklada Ljevak, Zagreb, 2006.
• Jean-Claude Kaufmann, Iznalaženje sebe/Jedna teorija identiteta, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2006.
• Michel De Maule i Institut za audovizualne umjetnosti, Ivo Malec: polikromni portret, Antibarbarus, Zagreb, 2005.

Publikacije :

• Marko-Marija Gregorić, Pod čarobnjakovim plaštem, Sandorf, Zagreb, 2022.
• Marko-Marija Gregorić, Ružmarin (pjesme i prepjevi), Sandorf, Zagreb, 2022.
• Marko-Marija Gregorić, Uz krizu kritike, Transkulturološki eseji, Sandorf, Zagreb, 2020.
• Marko-Marija Gregorić, Riječi, pod nosom/Ogledi o metafizičkom značenju prevođenja, Sandorf, Zagreb, 2013.
• Časopisi i porali (eseji, prijevodi, pjesme): Čemu, Europski glasnik, Vijenac, Tema, 15 dana, arteist.hr, nemo-casopis.com, DugoSelo.INFO.

Ovaj prilog sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija