Iluzija druge usmenosti

Piše Marko-Marija Gregorić

Pitanje jezika i komunikacije je, bez ikakve dvojbe, krajnje aktualno. Ali ono se u posljednjih tridesetak godina uglavnom potpuno prepušta akademskim radnicima, znanstvenicima. Već se malo koji filozof zanima za jezik, koji je bio temeljni problem dvadesetostoljetne misli. Taj pomak pažnje nužno ima dalekosežne posljedice, a jedna od njih je potpuna pomutnja upravo u pitanju komunikacije.

"Druga usmenost", secondary orality, izraz je kojim je američki povjesničar i učenjak Walter Ong (1912.-2003.) označio nov aspekt komunikacije u doba visokog tehnološkog razvitka unutar kulture potpuno utemeljene na pismenosti, kao aspekt koji na paradoksalan način proizlazi iz krajnje tehnizacije same pismenosti: u opreci spram stare, predmoderne usmenosti, ta nova, druga usmenost plod je - ili nusproizvod - literarne i pismene kulture Zapada, te je kao takva bitno ovisna o njoj. U svojim glavnim knjigama, osobito u Orality and Literacy(1982.), Ong je dubinski analizirao različitosti između usmenih i pismenih kultura te došao do ideje o drugoj usmenosti kao "u biti više svjesnoj i samosvjesnoj usmenosti, čvrsto ukorijenjenoj u upotrebi pisanja i tiskarstvu". U ranijoj knjizi, The Presence of the Word (1967.), autor je već najavio tu temu u drugom dijelu, uvelike se nadovezujući na razmatranja i uvide Marshalla MacLuhana. Riječ je o percipiranoj pojavi novih oblika usmenosti koji, za razliku od starih i iščezlih (ili samo rezidualnih) oblika, uvode čovjeka u novi "čujno-glasovni univerzum", novu "intersubjektivnost" i novu "ljudsku zajednicu" pomoću visoko razvijene tehničke komunikacije. Pišući u osvit kompjuterskog doba, s radijem i televizijom kao još dominantnim medijima, Ong dakako nije mogao predvidjeti potonji razvoj globalne digitalne sfere, ali je uvelike ispravno naslutio promjenu u komunikaciji koju će izazvati sveopća digitalizacija. Posebice Orality and Literacy sadrži valjane naslute u tom pogledu. Teza o neminovnosti potpune kompjuterizacije tiskarstva, na primjer, dobila je neoborivu potvrdu u zbilji u naše doba (što će reći, u zadnjih dvadesetak godina).

Pa ipak, prognoza druge ili nove usmenosti kao takva pokazuje se danas uvelike iluzornom. Ong je pripadao generaciji pionirskih mislilaca tehnike i tehnološkog razvoja, kojima je većinom bio svojstven spoj krajnje pronicavosti i neke gotovo principijelne naivnosti. Većina tih mislilaca nije se odvažila, ili se nije mogla odvažiti, na radikalnu kritiku kakvu je izvršio Jacques Ellul (autor kojeg Ong spominje u The Presence of the Word, tvrdeći da je pogriješio u svojem suviše "crnom" pristupu tehnizaciji društva: ali danas se pokazuje da je Ellul bio u pravu, mnogo više nego Ong). I kod MacLuhana taj je naivni optimizam i suviše očit, pa i kod, premda u manjoj mjeri, Mumforda. Tehnofilija je u drugoj polovini stoljeća izgleda bila, makar i u najmanjim, nevidljivim i neizričitim dozama, idejni ili ideološki uvjet za prihvatljivo razmišljanje i akademski uspjeh - otkako je, u stoljeću prije, to dvoje postalo nerazdruživo isprepleteno ili čak jedno.

Ali hipoteza o novoj usmenosti, na kojoj bi se temeljila neka nova prisutnost čovjeka čovjeku, koja bi omogućila istinski osobnu komunikaciju između čovjeka i čovjeka i stoga i nov tip zajedništva među ljudima, nije se ostvarila i ne pokazuje nikakve naznake da će se ikad i igdje ostvariti. Upravo suprotno. U takozvanoj tehnosferi, koja je velikim dijelom nadomjestila javnu sferu u novom mileniju, komunikacija je promijenila prirodu. Naime, sve se više ispostavlja da u online-postojanju (Bauman) nema mjesta za ljudsku prisutnost, nema mjesta za dijalog, i komunikacija koja se ondje odvija komunikacija je koja, nasuprot tome, obezličuje, izolira i udaljava. Pa i ako se radi o "globalnom selu" ili "retribalizaciji" uslijed novih sredstava informacije-komunikacije, usmenost o kojoj je riječ i o kojoj može biti riječi u tom okviru nije drugo doli simulakrum usmenosti: svijet o kojem je ta nova usmenost ovisna, na koji referira i u kojem se kreće, nije nikakav Lebenswelt, svijet života, već iluzija svijeta koji opstaje samo kao aparat za proizvodnju vlastite iluzije. Virtualni svijet je nadomjestak za stvarnost, a ne druga stvarnost, koja bi mogla težiti postati "naša". Posljedica toga je moćna iluzija usmenosti koja, osim što služi za vlastito obnavljanje in perpetuum zahvaljujući svakom novom sustavu i napravi i usporedo s time, proizvodi izvan sebe, u offline-postojanju, isključivo psiho-socijalni razdor te potkopava svaku mogućnost za dijalog.

Umnažanje i karakter virtualnih, internetskih zajednica najsnažnije je svjedočanstvo realne nemogućnosti zajedništva u tom današnjem miljeu, kako god ga nazvali: pokazuje se da masovna digitalna komunikacija, ostvarujući ideal komunikacije bez govora, svodi jezik na čistu funkcionalnost. Ono što je postalo komunikacijom sama je suprotnost nepredvidljivom spletu živih i govornih odnosa među osobama iz kojeg spleta jedino može izrasti, s vremenom i u određenom prostoru, nešto poput ljudske, političke zajednice. Tehnički reproducirana i posredovana prisutnost razara auru umjetničkog djela, kao što je čuveno utvrdio Walter Benjamin, ali pritom čini nešto još destruktivnije: svojom nezaustavljivom trenutačnom reprodukcijom uništava značenje čovjekova lica, te prisutnosti drugog, prisutnosti par excellence. To uništenje značenja dovodi do nestanka smisla drugog i smisla za drugog i, posljedično, do rastućeg zatvaranja komunicirajućeg sebstva u samo sebe, u opsesivnu prisutnost uvijek-istog. U prividu druge i nove usmenosti, naime, više nema mogućnosti za traumatično prepoznavanje lica drugog koje je, svojom nedohvatljivom, invazivnom i nepodnošljivom prisutnošću, "glas koji dolazi s druge obale" (Lévinas). Jedini glas koji preostaje u tom okviru je bezlični glas razmjene informacija u pustoši obeznačenog jezika, svedenog na komunikacijsku funkciju, dok je sve ostale moguće po volji isključiti iz postojanja. Jedini odgovor koji je moguće pružiti na takav pseudogovor jest poruka koja je unaprijed podređena gramatici propisanog algoritamskog grafolekta i dokraja uvjetovana sintaksama masovne komunikacije. Message is the media, usudio bih se reći. Jer ostali, drukčiji odgovori, oni koji nisu poruke odnosno jedinice komunikacije, odmah su poništeni kao nevaljani, kao komunikacijske smetnje, kao prepreke jednoj i jedinoj prihvatljivoj bezobličnoj Prisutnosti koju je moguće unedogled obnavljati, reproducirati, adaptirati.

Smatram da je čitav aktualni križarski rat protiv "dezinformacija" i idolatrija "činjenica" i njihove specijalističke provjere samo jasna i upečatljiva potvrda tog logocida - u ime uzvišenih i razložnih ideala koji nadilaze sposobnosti shvaćanja i prihvaćanja "običnih ljudi", i obraćaju se onim nadljudima u nama koji tek imamo postati. Stoga možda nisu u krivu oni koji u svemu tome vide začetke novog totalitarizma.

Marko Gregorić rođen je u Zagrebu 1975. Diplomirani je filozof i religiolog. Prevodilac je i pisac. Član je Društva hrvatskih književnih prevodilaca (DHKP) i Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika (HZSU).

Odabrana bibliografija prijevoda

• Charles Péguy, O Bergsonu, Sandorf, Zagreb, 2022.
• Annie Ernaux, Jedna žena, Multimedijalni institut - MaMa, Zagreb, 2021.
• Antoine Compagnon, Antimodernisti, Matica Hrvatska, 2020.
• Maryam Madjidi, Marx i lutka, Sandorf, 2019.
• Catherine Malabou, Ontologija nezgode, Multimedijalni institut - MaMa, Zagreb, 2016.
• Julien Gracq, Obala Sirta, Naklada Pelago, Zagreb, 2015.
• Amos Oz i Fania Salzberger-Oz, Židovi i riječi, Fraktura, Zagreb, 2015.
• Gilles Deleuze/Félix Guattari, Antiedip, Sandorf & Mizantrop, Zagreb, 2015.
• Gilles Deleuze/Félix Guattari, Tisuću platoa, Sandorf & Mizantrop, Zagreb, 2013.
• Karen Armstrong, U prilog Bogu, Naklada Ljevak, Zagreb, 2012.
• Jacques Ellul, Anarhija i kršćanstvo, DAF, Zagreb, 2011.
• Yasmina Khadra, Bagdadske sirene, Naklada Ljevak, Zagreb, 2010.
• Jean-François Lyotard, Augustinova ispovijest, Naklada Ljevak, Zagreb, 2009.
• Alain Badiou, Sveti Pavao – utemeljenje univerzalizma, Naklada Ljevak, Zagreb, 2006.
• Jean-Claude Kaufmann, Iznalaženje sebe/Jedna teorija identiteta, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2006.
• Michel De Maule i Institut za audovizualne umjetnosti, Ivo Malec: polikromni portret, Antibarbarus, Zagreb, 2005.

Publikacije :

• Marko-Marija Gregorić, Pod čarobnjakovim plaštem, Sandorf, Zagreb, 2022.
• Marko-Marija Gregorić, Ružmarin (pjesme i prepjevi), Sandorf, Zagreb, 2022.
• Marko-Marija Gregorić, Uz krizu kritike, Transkulturološki eseji, Sandorf, Zagreb, 2020.
• Marko-Marija Gregorić, Riječi, pod nosom/Ogledi o metafizičkom značenju prevođenja, Sandorf, Zagreb, 2013.
• Časopisi i porali (eseji, prijevodi, pjesme): Čemu, Europski glasnik, Vijenac, Tema, 15 dana, arteist.hr, nemo-casopis.com, DugoSelo.INFO.

Ovaj prilog sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.