Izbori manjeg zla

Piše Marko-Marija Gregorić

Etičnost lišena etike podupire i proizvodi politiku manjeg zla, u konačnici, politiku priznatog i neupitnog zla prerušenog u dobro izbora

Henri Bergson čuveno je utvrdio da je ono što je filozofiji najviše nedostajalo bila preciznost. Mislim da bi se njegov uvid dao, i možda i trebao, proširiti i na sve ostale intelektualne aktivnosti. Uključujući čak i književnost i poeziju, ali ponajprije uključujući politički diskurs. Jer nitko ne može poreći da se govor o politici mora temeljiti na etici, na pojmovima koji se tiču moralnog života i djelovanja. No, ne vjerujem da itko može poreći da u području etike i morala vlada potpuna pomutnja, čak i veća nego u filozofiji.

Precizirajući postavku o izboru "manjeg zla" kao vodećeg principa u politici, toj etici proširenoj na čitavo društvo, valjalo bi upozoriti da je, strogo govoreći, takvo što nemoguće. U klasičnoj tomističkoj etici, barem, moralni izbor - jedini svojstven ljudskom biću - je izbor nekog dobra. Čak i kad biramo zlo, to činimo pod vidom (ovdje pri-vidom) nekog dobra. Nije moguće odabrati zlo kao takvo, bilo ono manje ili veće, jer zlo je čista "privacija", lišenost bića. Birajući zlo, biramo prividno dobro, samozavaravamo se na vlastitu štetu.

U toj perspektivi, izbor manjeg zla bio bi identičan s izborom nekog dobra - pretpostavljeno većeg dobra. Ali u tome je problem. Jer ispostavlja se da to dobro, izabrano pod vidom manjeg zla, ne mora biti veće i da to uglavnom i nije. Dobro koje je izabrano pod vidom zla ostaje u odnosu prema tom zlu, kakve god bile nakane subjekta koji bira. Drugim riječima, ako čin nije usmjeren prema dobru kao takvom, onda on može biti učinkovit, koristan s obzirom na prilike i mogućnosti, nužan, ali ne može biti dobar u strogom smislu riječi. Takav izbor nije u pravom smislu riječi izbor, jer je nametnut situacijom, pukim mogućnostima. No, prihvati li se da dobro nema ograničenja, da nije uvjetovano mogućnostima, da je određena realnost, ono se ne može ni na koji način relativizirati zlom (kao da bi se stupnjevi dobra mogli mjeriti u opreci spram stupnjeva zla) a da se samim tim ne poništi. Dobro je ili apsolutno, ili je puka iluzija. Dobra su ili usmjerena prema vrhunskom dobru, ili nisu dobra.

Politički i etički pragmatizam na koji smo se već naviknuli stoga ne može drugo nego birati prividna, lažna dobra. Za to često ima odlične izlike, i često je nužan. Nerijetko i "čini dobro". Ali kad postane jedina politička opcija, kad se pretvori u realpolitiku, onda postaje ne samo pogrešan nego se pretvara u određeni apsolut, koji se ne može i ne smije dovesti u pitanje. Trebamo biti "realni". Trebamo klimati s onim što imamo. I točka. Problem je "samo" u toj točki.

Veliki pisac Georges Bernanos svojedobno je upozorio francuske katolike da paze da ih budući naraštaji ne optuže da su provodili "politiku manjeg dobra". Njegova bojazan bila je itekako opravdana, pokazuje se. Ne, naravno, toliko u izoliranom slučaju francuskih katolika, koliko u mjeri u kojoj su i oni prihvatili, bez zadrške, opće usmjerenje političkog diskursa nakon 2. svjetskog rata. Bernanos je, kao i Dostojevski, znao da s dobrom i zlom nema šale, nema igre, nema kompromisa. Nema srednjeg puta. I jedan i drugi znali su da je izbor Dobra - onog najvećeg, neograničenog, beskonačnog, jedinog - sam uvjet ljudske slobode. Svi izbori imaju slijediti iz tog Izbora, biti s njime povezani. I politika odriješena od svojih dubinskih i konstantnih veza s etikom pretvara se, logično, u realpolitiku koja uzima "okolnosti" kao apsolutno mjerilo. U njoj nema mjesta za ljudsku slobodu, unatoč svim mogućnostima što ih ona pruža.

U skladu s time, najopasnija iluzija u koju navodi politika manjeg zla, odnosno dobra kao manjeg zla, je potpuno izvrtanje ne samo pojmova nego, s njima, i realnosti. Ona omogućuje da se zlo uzme za neko dobro, koje samim tim postaje poželjno po sebi (prema klasičnoj formuli sv. Tome: bonum est in quod tendit appetitus, odnosno "dobro je ono što je poželjno"). To je danas osobito primjetno kod intelektualnih apologeta eutanazije. Ti apologeti današnja su moralna avangarda. Za njih, samoubojstvo kategorički može biti neko dobro, samim tim što je manje zlo. Ali time ono automatski postaje veće dobro - dobro veće od života, barem. I ono očito, kao i svako dobro, poprima svojstva apsoluta, koji onda treba politički opravdati i zaštititi od svih realnih odnosno društvenih relativizacija. U tu svrhu upregnut će se svi stari i novi pojmovi etike, osobito magloviti pojam "dostojanstva", istrgnut iz čitavog dosadašnjeg povijesnog konteksta. Posrijedi je stoga nešto daleko opasnije od moralnog relativizma, čak i njegove "diktature". Posrijedi je intelektualno ustoličenje jedne etičnosti lišene etike, koja podupire i proizvodi politiku ne manjeg zla, već, u konačnici, politiku priznatog i neupitnog zla prerušenog u dobro izbora. Nažalost, problem o kojem je riječ daleko nadmašuje okvire bioetike, i zahtijeva da ga se preciznije postavi u sveopćem i osobito političkom diskursu.

Marko Gregorić rođen je u Zagrebu 1975. Diplomirani je filozof i religiolog. Prevodilac je i pisac. Član je Društva hrvatskih književnih prevodilaca (DHKP) i Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika (HZSU).

Odabrana bibliografija prijevoda

• Charles Péguy, O Bergsonu, Sandorf, Zagreb, 2022.
• Annie Ernaux, Jedna žena, Multimedijalni institut - MaMa, Zagreb, 2021.
• Antoine Compagnon, Antimodernisti, Matica Hrvatska, 2020.
• Maryam Madjidi, Marx i lutka, Sandorf, 2019.
• Catherine Malabou, Ontologija nezgode, Multimedijalni institut - MaMa, Zagreb, 2016.
• Julien Gracq, Obala Sirta, Naklada Pelago, Zagreb, 2015.
• Amos Oz i Fania Salzberger-Oz, Židovi i riječi, Fraktura, Zagreb, 2015.
• Gilles Deleuze/Félix Guattari, Antiedip, Sandorf & Mizantrop, Zagreb, 2015.
• Gilles Deleuze/Félix Guattari, Tisuću platoa, Sandorf & Mizantrop, Zagreb, 2013.
• Karen Armstrong, U prilog Bogu, Naklada Ljevak, Zagreb, 2012.
• Jacques Ellul, Anarhija i kršćanstvo, DAF, Zagreb, 2011.
• Yasmina Khadra, Bagdadske sirene, Naklada Ljevak, Zagreb, 2010.
• Jean-François Lyotard, Augustinova ispovijest, Naklada Ljevak, Zagreb, 2009.
• Alain Badiou, Sveti Pavao – utemeljenje univerzalizma, Naklada Ljevak, Zagreb, 2006.
• Jean-Claude Kaufmann, Iznalaženje sebe/Jedna teorija identiteta, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2006.
• Michel De Maule i Institut za audovizualne umjetnosti, Ivo Malec: polikromni portret, Antibarbarus, Zagreb, 2005.

Publikacije :

• Marko-Marija Gregorić, Pod čarobnjakovim plaštem, Sandorf, Zagreb, 2022.
• Marko-Marija Gregorić, Ružmarin (pjesme i prepjevi), Sandorf, Zagreb, 2022.
• Marko-Marija Gregorić, Uz krizu kritike, Transkulturološki eseji, Sandorf, Zagreb, 2020.
• Marko-Marija Gregorić, Riječi, pod nosom/Ogledi o metafizičkom značenju prevođenja, Sandorf, Zagreb, 2013.
• Časopisi i porali (eseji, prijevodi, pjesme): Čemu, Europski glasnik, Vijenac, Tema, 15 dana, arteist.hr, nemo-casopis.com, DugoSelo.INFO.