Kamo se djenuo jezik?

Piše Marko-Marija Gregorić

Ima li u režimu masovnih komunikacija kakav je današnji mjesta za nešto kao što je čuveni "dijalog"? Sve ukazuje na to da bi odgovor na to pitanje mogao biti niječan

Zacijelo ne bi bilo pogrešno utvrditi, i zacijelo nisam prvi koji to tvrdi, kako je golem dio filozofije dvadesetog stoljeća stajao pod znakom jezika. "Jezični obrat" u anglosaksonskoj sferi, hermeneutički pravci u kontinentalnoj sferi: sve do kraja tisućljeća, to su bili dominantni oblici mišljenja koje nije mogao ignorirati nitko tko je želio biti "u toku" što se tiče intelektualnog života. Ali unazad tridesetak godina, svjedočimo naglom i očevidnom opadanju zanimanja za jezik. To opadanje zanimanja za jezik čini se čak najočitijim, možda i najznakovitijim fenomenom u sferi intelekta. I premda će se u zakucima suvremenog sveučilišnog univerzuma još naći pokoja doktorska teza na tu staru temu, u vidu arheološkog istraživanja, neporecivo je da se ni jedan od vodećih mislilaca današnjice više ne nadovezuje, barem ne izravno i izričito, na ono što su donedavno bile najveće i najmoćnije tradicije "zapadnjačke misli".

Naravno, odgovor na pitanje zašto je i kako do toga došlo zahtijevao bi iscrpno izučavanje i mnogo više stranica nego što mi je na raspolaganju. I kompetencije koje nemam. Ali čini mi se da i samo postavljanje tog pitanja nešto vrijedi. Jer čini mi se je taj iznenadni pad zanimanja za jezik veoma znakovit s obzirom na situaciju u kojoj se, neminovno, danas nalazi svatko tko pokušava misliti. Misliti o bilo čemu. Štoviše, čini mi se da je upravo ta radikalna "delogizacija" ono što najočitije definira situaciju, ili barem o njoj najočitije i najznakovitije svjedoči. Otkako smo izgubili pozornost prema jeziku, kao da smo izgubili moć govora; otkako pokušavamo misliti neovisno o jeziku, kao da naše mišljenje više nema mogućnost da se izrazi osim u pseudogovoru masovnih komunikacija; otkako je jezik nestao s pozornice mišljenja, na njoj kao da su preostali samo nemušti gegovi.

Netko bi mogao, možda i s pravom, prigovoriti: danas smo suočeni s mnogo važnijim i urgentnijim problemima nego što je jezik, nego što je čovjekov odnos prema jeziku. Na primjer čovjekov odnos prema okolišu. Ili čovjekov odnos prema tehnologiji. Ili čovjekov odnos prema društvenoj i političkoj zbilji. Ili čovjekov odnos prema vanzemaljcima. No, ma koliko taj prigovor bio razložan, ili naoko razložan, stvar je u tome da su svi ti odnosi donedavno bitno uključivali odnos prema jeziku kao svoj condicio sine qua non, a odnedavno ga više ne uključuju. Stvar je u tome da je jezik prestao biti glavni posrednik između mišljenja i zbilje, da je zamijenjen nečim drugim. To drugo, taj novi nadomjestak za jezik, možda je algoritam. Neki barem tako tvrde, i možda su u pravu. Ali ako je tako, to ima dalekosežne posljedice.

Prva i glavna od njih je gubitak tjelesnosti. Dosad, u zapadnoj civilizaciji počevši od Cicerona, odnos između ljudske svijesti (koja je zamijenila "dušu") i izvanjske zbilje (koja se ponekad još iz komoditeta naziva "svijet") temeljio se na viziji čovjeka kao "govoreće životinje". Mnogo je dvadesetostoljetnih mislilaca promišljalo jezični karakter ljudske egzistencije, kao bitno tjelesne egzistencije. Danas, mislilac koji želi pridobiti imalo znatnije slušateljstvo ne smije produbljivati tu temu. Ona je postala nesuvremena. Ona je izgubila na važnosti. Odnosi između jezika, svijesti, i tijela specifični su predmet bavljenja neuroznanstvenika. Jedino tijelo o kojem se danas može i smije govoriti je organizam, ono o čemu govore znanstvenici. Više ne može, ozbiljno, biti govora o nekom drugom tijelu - ako se izuzme ono buduće i proslavljeno što ga obećava transhumanizam. Tom proslavljenom tijelu transhumanizma, koje je izvrnuta replika proslavljenog tijela kršćanstva, svojstvena je upravo odsutnost jezičnosti. To buduće i već pomalo i sadašnje tijelo, izbavljeno od svoje tjelesnosti, vremenitosti odnosno smrtnosti, bit će, i već dobrim dijelom jest, svedeno na svoju funkcionalnost. To će biti, i već dobrim dijelom jest, moćno tijelo, sposobno za obavljanje svih funkcija uz pomoć tehnologije, ali neće moći, i već dobrim dijelom ne može, govoriti. I sam jezik postat će, i već je dobrim dijelom postao, jednom od funkcija. No, funkcijama je moguće upravljati i funkcije je moguće mijenjati po volji.

Mnogi današnji kritičari transhumanističkog projekta govore o raznoraznim opasnostima tog projekta. Ali rijetko koji postavlja problem u perspektivi tog pitanja jezika. Većina njih kao da supotpisuje, makar i nehotice, temeljnu tezu suvremene antropologije preobražene u antroponomiju: čovjek ne govori, on komunicira. Čovjek, komunicirajuća životinja koja nadrasta svoju animalnost komunikacijom-informacijom. Treba promijeniti komunikaciju, način prenošenja i usvajanja informacija, i transhumanistička prijetnja bit će suzbijena. To mi se, međutim, čini krajnje naivnim stavom, koji je usto i neučinkovit. Svijest o vlastitim granicama očito nije dovoljna. Svijest o vlastitoj ranjivosti nije dovoljna. Svijest o bilo čemu nije dovoljna. Svijest, ako je samo svijest, nije dovoljna. Jer čovjek se mijenja isključivo u svojoj i po svojoj riječi, u dijaloškom odnosu. Smatram da je biblijska, kršćanska antropologija jedini mogući odgovor na transhumanističku antroponomiju, koja se uvukla svagdje pa i ondje gdje se čini da je nema.

Samo u govoru, u i po svojoj riječi, čovjek susreće drugog i onda i Drugog. Ta lekcija dvadesetog stoljeća, onog najboljeg u dvadesetom stoljeću, kao da se izgubila početkom trećeg tisućljeća. Prema mom mišljenju, ni jedan od gorućih problema današnjice neće moći naći rješenje, ustvari ni mogućnost da se uopće počne tražiti rješenje, ako se nastavi pozivati na djelovanje u tom kobnom zaboravu jezika. Svi pozivi na djelovanje bit će, ipso facto, samo verbalni vatrometi što će služiti kao paravani koji će zaklanjati pravi problem i voditi još dublje u zaborav, u automatizam, u prokletstvo.

Marko Gregorić rođen je u Zagrebu 1975. Diplomirani je filozof i religiolog. Prevodilac je i pisac. Član je Društva hrvatskih književnih prevodilaca (DHKP) i Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika (HZSU).

Odabrana bibliografija prijevoda

• Charles Péguy, O Bergsonu, Sandorf, Zagreb, 2022.
• Annie Ernaux, Jedna žena, Multimedijalni institut - MaMa, Zagreb, 2021.
• Antoine Compagnon, Antimodernisti, Matica Hrvatska, 2020.
• Maryam Madjidi, Marx i lutka, Sandorf, 2019.
• Catherine Malabou, Ontologija nezgode, Multimedijalni institut - MaMa, Zagreb, 2016.
• Julien Gracq, Obala Sirta, Naklada Pelago, Zagreb, 2015.
• Amos Oz i Fania Salzberger-Oz, Židovi i riječi, Fraktura, Zagreb, 2015.
• Gilles Deleuze/Félix Guattari, Antiedip, Sandorf & Mizantrop, Zagreb, 2015.
• Gilles Deleuze/Félix Guattari, Tisuću platoa, Sandorf & Mizantrop, Zagreb, 2013.
• Karen Armstrong, U prilog Bogu, Naklada Ljevak, Zagreb, 2012.
• Jacques Ellul, Anarhija i kršćanstvo, DAF, Zagreb, 2011.
• Yasmina Khadra, Bagdadske sirene, Naklada Ljevak, Zagreb, 2010.
• Jean-François Lyotard, Augustinova ispovijest, Naklada Ljevak, Zagreb, 2009.
• Alain Badiou, Sveti Pavao – utemeljenje univerzalizma, Naklada Ljevak, Zagreb, 2006.
• Jean-Claude Kaufmann, Iznalaženje sebe/Jedna teorija identiteta, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2006.
• Michel De Maule i Institut za audovizualne umjetnosti, Ivo Malec: polikromni portret, Antibarbarus, Zagreb, 2005.

Publikacije :

• Marko-Marija Gregorić, Pod čarobnjakovim plaštem, Sandorf, Zagreb, 2022.
• Marko-Marija Gregorić, Ružmarin (pjesme i prepjevi), Sandorf, Zagreb, 2022.
• Marko-Marija Gregorić, Uz krizu kritike, Transkulturološki eseji, Sandorf, Zagreb, 2020.
• Marko-Marija Gregorić, Riječi, pod nosom/Ogledi o metafizičkom značenju prevođenja, Sandorf, Zagreb, 2013.
• Časopisi i porali (eseji, prijevodi, pjesme): Čemu, Europski glasnik, Vijenac, Tema, 15 dana, arteist.hr, nemo-casopis.com, DugoSelo.INFO.

Ovaj prilog sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.