Kršćanstvo filozofa

Postoji li danas nešto, može li postojati nešto kao što je filozofija kršćanstva? To pitanje postavlja rastući broj filozofa, pa čak i neki od priznato najvećih filozofa u zadnjih četrdesetak godina. Odgovori na to pitanje često su vrlo zanimljivi. Ali pitanje koje se pritom nameće, dublje i temeljnije, ne nalazi odgovora: po koju cijenu i u kojim uvjetima nešto kao što je suvremena filozofija kršćanstva uopće može postojati?

Ne smjeram ovdje, kao što bi se moglo pomisliti, na golemu problematiku odnosa između filozofije i kršćanstva, ili "razuma" i "vjere". To bi dakako bilo suviše pretenciozno; ta bi problematika očito zahtijevala i više stranica i mnogo veće znanje no što mi je dostupno. Ovdje smjeram isključivo na zanimanje, koje mi se i samo čini zanimljivim, što ga suvremeni filozofi već neko vrijeme pokazuju prema kršćanstvu - ili, možda točnije rečeno, prema onome što oni nazivaju kršćanstvom.

Među tim filozofima izdvajam četvoricu "kapitalaca": Alain Badiou, Slavoj Žižek, François Jullien i Giorgio Agamben. Iako su njihove "filozofije kršćanstva" bitno različite, i premda se Agamben zbog istinski teološke dimenzije svoje misli samo donekle uklapa u tu skupinu, tvrdim da svi oni imaju nešto zajedničko. I tvrdim i da je to što imaju zajedničko simptomatično za stanje mišljenja unazad četrdesetak godina. To zajedničko obilježje jest, prema mom mišljenju i najjednostavnije rečeno, pokušaj da se kršćanstvo ponovo učini predmetom mišljenja. Umjesto jedinstvene kršćanske filozofije, koja podvrgava mišljenje kršćanskoj dogmi i navodno pripada prošlosti, valja ustanoviti pluralne filozofije kršćanstva, više ili manje izvan sfere tradicionalno shvaćene vjere. Isto tako, implicitno, kršćanstvo više nema biti samo predmetom istraživanja u smislu religijske povijesti ili sociologije i psihologije religije, u sklopu humanističkih znanosti, već predmetom koji je u neposrednom odnosu sa samim mišljenjem, samom filozofijom. Ili, kao što je Jullien u svojoj zanimljivoj knjižici Ressources du christianisme (koja će se ubrzo pojaviti u hrvatskom prijevodu) formulirao u obliku ključnog pitanja: "Što je kršćanstvo učinilo mišljenju?"

Ono zbog čega mi se čini da je to pitanje, to obnovljeno zanimanje za kršćanstvo izvan njegovih teoloških, religijskih i kulturoloških aspekata, zanimljivo i simptomatično ponajprije je činjenica da se ono počelo postavljati na primjetniji i artikuliran način u akademskom svijetu i onda i šire u točno određeno vrijeme - nakon dugog razdoblja u kojem je većina uglednih europskih intelektualaca pokazivala dosta slabo zanimanje za sve kršćansko, smatrajući kršćanstvo i većinu drugih religija uglavnom reliktom čije je vrijeme zauvijek prošlo. Tek od devedesetih godina prošlog stoljeća to pitanje kao da doživljava primjetniji preporod u akademskom svijetu, prateći trend informatizacije znanja i začetak onoga što će se kasnije kristalizirati kao "kulturni ratovi" (u čemu je pojava "novog ateizma" jedan od vrhunskih momenata). Drugim riječima, to kršćanstvo suvremenih filozofa nadaje se i samo, ako ga se gleda izvana kao što mislim da ga se može i treba gledati, kulturnim fenomenom koji je odraz ili izraz određenih širih i moćnijih kulturnih strujanja i promjena. U tome novom fluktuirajućem okviru globalne egzistencije uspostavljenom pojavom, širenjem i preobrazbama Interneta, i sama filozofija kao da je uvelike postala kulturnim proizvodom, sveučilišnom robom, a mišljenje povlasticom ovlaštenih profesionalaca i popularizatora znanja.

To je i glavni razlog - na koji ću se ovdje, u nužno površnom i letimičnom razmatranju, i ograničiti - zbog kojeg novi filozofi kršćanstva ne uspijevaju, unatoč svim pozitivnim aspektima i plodovima svog rada koji se ne smiju zanemariti, u svojem pothvatu. Oni će nas možda uvjeriti u mnogo toga što se tiče odnosa između filozofije i kršćanstva, pa čak i naučiti nešto o tančinama kršćanske literature, ali nas neće uspjeti uvjeriti u važnost svega toga zato što polaze od pretpostavke, krajnje upitne, da su filozofija i mišljenje nešto življe, egzistentnije, utjecajnije, zanimljivije i važnije od samoga kršćanstva i same vjere u tradicionalnom smislu. Oni zamjenjuju zastarjelu egzegezu superrafiniranom modernom filologijom, tradicijsku dogmatsku teologiju i njezin jezik revolucionarnim filozofskim nasljeđima i vokabularima dvadesetog stoljeća, skučene etnocentrične svjetonazore temeljene na svojem izvanjskom poimanju vjere produbljenim univerzalističkim perspektivama, izvrsno: ali pritom ne primjećuju da ono čime zamjenjuju te starine danas zastarijeva mnogo brže od njih, i da se tim eklatantnim zamjenama (uvelike nadomjescima) i nehotice pretvaraju u nove klerike koji svojim cjepidlačenjima objavljuju senzacionalne istine ispod čekića. Uglavnom, projekt novih filozofa kršćanstva da se kršćanstvo ponovo učini predmetom mišljenja izjalovljuje se u svijetu u kojem mišljenje nema nikakvu prođu ako se brže-bolje ne realizira u nečem funkcionalnom i učinkovitom, u nekoj tehničkoj inovaciji (znanstvenom produktu u obliku knjige, predavanja, medijske debate ili webinara), te se više-manje svodi na obavljanje mentalnih operacija s očekivanim učinkom. Zato filozofije kršćanstva novih filozofa, ma koliko dubokoumne i sofisticirane bile, i čak možda i razmjerno tome, na kraju ne mogu biti drugo doli ekscentrične interpretacije bez ikakva mogućeg značenja izvan specifične sfere profesionalaca na koju se filozofija većim dijelom ograničila. To im, jasno, ne oduzima svaki značaj i korisnost. Ali primijetiti tu ranu i priznati je moglo bi biti odsudno za uviđanje zbog čega je "filozofija danas bolesna" (Badiou), i to u samom izvoru povrede.

Možda je banalnost još jednom utvrditi da treba doprijeti do uzroka bolesti ako se želi ozdraviti, ali možda je upravo ponavljanje banalnosti ono što je prijeko potrebno. Akademski filozofi danas su jedini filozofi koji zaslužuju to ime, ali to im daje, barem u načelu, i specifičnu odgovornost. Eliminirajući sve što koči njihov konceptualni rad, oni se redovito pokazuju neodgovornima u tom, višem smislu, osobito kao profesori koji redovito jesu; navodni "povratak religioznog" možda je suviše nisko pitanje za njihove uzvišene umove, ali poći od pretpostavke da je religija nešto nadiđeno što se može jednostavno zanemariti kad je riječ o kršćanstvu znači osuditi se na anakronizam. "Ako se eliminira religija metafizika iščezava s njome, a s metafizikom iščezava i filozofija" - to je 1960. napisao prof. Étienne Gilson, i možda je vrijeme da profesionalci mišljenja osobito danas, nakon više od šezdeset godina i radikalnih promjena što su uslijedile, napokon ozbiljnije uzmu u obzir to otvoreno upozorenje prije no što se upuste u umovanje o nečemu tako škakljivom kao što su kršćanstvo i vjera. Jer u protivnom su u opasnosti govoriti o nečemu što ne postoji izvan njihovih umova, te u arhivama intelektualnih muzeja prošlog i pretprošlog stoljeća.

Napisao Marko Gregorić / Foto: Marinko Nikolić

Marko Gregorić rođen je u Zagrebu 1975. Diplomirani je filozof i religiolog. Prevodilac je i pisac. Član je Društva hrvatskih književnih prevodilaca (DHKP) i Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika (HZSU).

Odabrana bibliografija prijevoda

• Charles Péguy, O Bergsonu, Sandorf, Zagreb, 2022.
• Annie Ernaux, Jedna žena, Multimedijalni institut - MaMa, Zagreb, 2021.
• Antoine Compagnon, Antimodernisti, Matica Hrvatska, 2020.
• Maryam Madjidi, Marx i lutka, Sandorf, 2019.
• Catherine Malabou, Ontologija nezgode, Multimedijalni institut - MaMa, Zagreb, 2016.
• Julien Gracq, Obala Sirta, Naklada Pelago, Zagreb, 2015.
• Amos Oz i Fania Salzberger-Oz, Židovi i riječi, Fraktura, Zagreb, 2015.
• Gilles Deleuze/Félix Guattari, Antiedip, Sandorf & Mizantrop, Zagreb, 2015.
• Gilles Deleuze/Félix Guattari, Tisuću platoa, Sandorf & Mizantrop, Zagreb, 2013.
• Karen Armstrong, U prilog Bogu, Naklada Ljevak, Zagreb, 2012.
• Jacques Ellul, Anarhija i kršćanstvo, DAF, Zagreb, 2011.
• Yasmina Khadra, Bagdadske sirene, Naklada Ljevak, Zagreb, 2010.
• Jean-François Lyotard, Augustinova ispovijest, Naklada Ljevak, Zagreb, 2009.
• Alain Badiou, Sveti Pavao – utemeljenje univerzalizma, Naklada Ljevak, Zagreb, 2006.
• Jean-Claude Kaufmann, Iznalaženje sebe/Jedna teorija identiteta, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2006.
• Michel De Maule i Institut za audovizualne umjetnosti, Ivo Malec: polikromni portret, Antibarbarus, Zagreb, 2005.

Publikacije :

• Marko-Marija Gregorić, Pod čarobnjakovim plaštem, Sandorf, Zagreb, 2022.
• Marko-Marija Gregorić, Ružmarin (pjesme i prepjevi), Sandorf, Zagreb, 2022.
• Marko-Marija Gregorić, Uz krizu kritike, Transkulturološki eseji, Sandorf, Zagreb, 2020.
• Marko-Marija Gregorić, Riječi, pod nosom/Ogledi o metafizičkom značenju prevođenja, Sandorf, Zagreb, 2013.
• Časopisi i porali (eseji, prijevodi, pjesme): Čemu, Europski glasnik, Vijenac, Tema, 15 dana, arteist.hr, nemo-casopis.com, DugoSelo.INFO.

Ovaj prilog sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.