Metamorfoza općeg dobra

Piše Marko-Marija Gregorić

Što se događa s dobrom kad ono izgubi svoju raspoznatljivu etičku dimenziju? I što se događa s općim kad ono postane toliko apstraktno da ne označava više ništa u čemu se zajednički participira na imalo konkretan način? Je li u tom slučaju i dalje moguće govoriti o općem i o dobru? Očito jest, ali pitanje je onda o čemu se tada zapravo govori.

U pitanju pojma općeg dobra u povijesnoj perspektivi, bilo bi zacijelo točnije govoriti o metamorfozama u množini. Taj stoljećima temeljni pojam političke filozofije prošao je, tijekom svoje duge povijesti, kroz najrazličitije promjene koje samo pretjerana i neumjesna generalizacija može podvesti pod jedan zajednički nazivnik, singularizirati na tako simplificiran način. No, premda je nedvojbeno tako, imalo podrobnije istraživanje te povijesti zahtijevalo bi iscrpno istraživanje i golem broj stranica; ovdje pak želim samo ukazati na najbjelodaniju i najtemeljniju promjenu koju je taj pojam pretrpio unazad šezdesetak godina, promjenu koja izlazi iz uskih okvira političke filozofije i filozofije uopće. Mnogi pojmovi s krajnje određenim tehničkim značenjem s vremenom su se i uslijed kojekakvih okolnosti poprilično "demokratizirali", poprimivši drukčija i manje specifična značenja u manje specificiranim jezicima ili čak postajući općim mjestima u običnom, svakodnevnom jeziku. Pojam općeg dobra izgleda je postao, barem uvelike, takvim pojmom.

U svakom slučaju, teško je razabrati gotovo bilo što zajedničko između pojma općeg dobra kakav je vladao političkom mišlju Zapada od Grka sve do dvadesetog stoljeća, u svim njegovim različitim preobrazbama, i pojma općeg dobra u njegovoj aktualnoj preobrazbi, unazad posljednjih desetljeća. Vrlo je teško naći bilo kakvu realniju poveznicu između nekadašnjeg i današnjeg shvaćanja "dobra" i između nekadašnjeg i današnjeg shvaćanja "općeg" (odnosno, točnije, "zajedničkog"), a kamoli njihova sudbonosnog spoja. Pojava i razvoj liberalnog društva korjenito su izmijenili shvaćanje tog pojma i na neki način eliminirali ono na čemu se on temeljio: uvodeći pojam prava u njegovu odnosu s individualnim slobodama kao ono temeljno i određujuće i u političkoj misli i socijalnoj praksi, liberalizam je lišio - neizbježno - pojam općeg dobra njegove tradicionalne utemeljenosti u okviru stjecanja i prakticiranja vrlina unutar određene ljudske zajednice. Tako u današnjem uvriježenom pojmu "općih dobara" u množini, "commons", gotovo da nije moguće prepoznati ni trag klasičnog, aretološkog shvaćanja tog pojma. Pod utjecajem liberalizma i promjena do kojih je on doveo neposredno ili posredno, pa i protuučinkom, dobra su se s vremenom počela, potpuno se odcijepivši od svake vrhovne ideje dobra te spoznatljive hijerarhije dobara, sve više izjednačavati s resursima, a ideja općeg sve više odjeljivati od ideje zajednice.

No, ta rastuća deeticizacija, koja je neminovno popraćena rastućom i neobuzdanom ekonomizacijom, općeg dobra i onda i političkog kao takvog, pokazuje se sve problematičnijom. U malenoj ali važnoj knjizi s naslovom Osoba i opće dobro, Jacques Maritain još je davne 1947. utvrdio: "Ono što tvori opće dobro političkog društva nije samo: zbir javnih potrepština i usluga - cesta, luka, škola itd. - što ga pretpostavlja organizacija zajedničkog života, zdravo financijsko stanje države i njene vojne moći, korpus pravednih zakona, dobrih običaja i mudrih institucija na kojima se temelji struktura nacije, nasljeđe njenih velikih povijesnih sjećanja i njenih simbola i slavnih postignuća, živih tradicija i kulturnih riznica. Opće dobro uključuje sve to i nešto mnogo više osim toga - nešto dublje, konkretnije i humanije. Jer ono uključuje, prije svega, samu cjelinu tih dobara, cjelinu koja je nešto posve različito od pukog zbira skupljenih jedinica. (Čak i u matematičkom redu, kao što ističe Aristotel, 6 nije isto što i 3 + 3). Ono uključuje cjelinu ili sociološku integraciju sveukupne građanske svijesti, političkih vrlina i značenja prava i slobode, sveukupne aktivnosti, materijalnog prosperiteta i duhovnih bogatstava, nesvjesno djelujuće naslijeđene mudrosti, moralne ispravnosti, pravednosti, prijateljstva, sreće, vrline i heroizma u pojedinačnim životima članova društva."

Premda te riječi danas možda zvuče pomalo zastarjelo zbog društvenopolitičkog konteksta u kojem su napisane, i koji se u međuvremenu bitno promijenio, kao i zbog suviše općenitog, pomalo pretjerano sublimnog i "neznanstvenog" stila koji im je svojstven, one nisu izgubile ništa od svoje aktualnosti. Naprotiv, u njihovu svjetlu čini mi se da se otkrivaju glavni razlozi sve veće problematičnosti našega suvremenog, deeticiziranog i fragmentiranog poimanja općeg dobra. Jer sve se jasnije ispostavlja, u konkretnosti suvremene političke i socijalne zbilje, da su zajedničke akcije, građanske inicijative prema postizanju određenih "općih dobara" - zajedničkih ciljeva - koje nam već desetljećima predlažu politike, sve bez iznimke, jalove i to postaju svakodnevice sve više. Jasno je da im nešto očito nedostaje da bi bile plodne, i prema mom mišljenju nedostaje im upravo to nešto "dublje, konkretnije i humanije" o čemu je govorio Maritain. Nedostaje im cjelovitija temeljna vizija čovjeka i njegova zajedničkog života, vizija koja se temelji na shvaćanju čovjeka kao osobe a ne pukog pojedinca, potpuno uklopivog u društvo. Drugim riječima, nedostaje im vizija koja bi pretpostavljala prvenstvo etičkog u politici.

Ali točka u kojoj je naše poimanje općeg dobra najproblematičnija nije njegov negativni moment, ono što mu nedostaje, već pozitivan moment - ono što ono proizvodi ili izaziva. Ništa naime u ljudskome svijetu ne može biti samo negativno, sve u njemu ima ma i nehotični pozitivitet. Tako i ta deeticizacija političkog htjela-ne-htjela proizvodi ili izaziva određenu etiku ili kontraetiku. Negacija vrlina kao temelja djelovanja automatski postavlja nešto drugo kao temelj. U individualističkom društvu kakvo je naše, u kojem je pojedinac sve više svediv na svoje biološke i socijalne funkcije, taj temelj djelovanja ne može biti drugo doli produktivnost. Utilitarizam je, u ovom ili onom obliku, jednostavno fatum društva koje odbija svoja dublja izvorišta i više svrhe. Ma kakvu progresivnu i socijalno egalitarnu dinamiku "općih dobara" predlagali, s kakvim god nazivljem urešivali svoja neupitna prava i ponekad ipak upitne slobode, te naginjali pritom više lijevo ili desno ili centralnije, zbilja proizvodnje/potrošnje može biti jedina bitna, određujuća, konačna zbilja u skupu pojedinaca koje na duže staze i u dubljim razinama ne veže više ništa drugo osim tržišne borbe (i dakako, kao protuteža tome, jer rat nije moguće podnijeti bez utješne utvare ideala, iluzija odnosno spektakl participacije). Drugim riječima, ukine li se vrsnost vrline, pa ako je ona i čisto "građanska", nju će u tim uvjetima odmah zamijeniti vrsnost produktivnosti, religija učinkovitosti - jedina dovoljno snažna oružja za postizanje vrhunskog dobra preobraženog u vrhunski interes, trofej ponuđen odnosno nametnut svima bez iznimke. Tako i jedna i druga riječ, a ponajprije njihov historijski spoj, dobivaju sasvim novo značenje upravo djelatnim ukidanjem svega što su dosad u povijesti značile.

Marko Gregorić rođen je u Zagrebu 1975. Diplomirani je filozof i religiolog. Prevodilac je i pisac. Član je Društva hrvatskih književnih prevodilaca (DHKP) i Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika (HZSU).

Odabrana bibliografija prijevoda

• Charles Péguy, O Bergsonu, Sandorf, Zagreb, 2022.
• Annie Ernaux, Jedna žena, Multimedijalni institut - MaMa, Zagreb, 2021.
• Antoine Compagnon, Antimodernisti, Matica Hrvatska, 2020.
• Maryam Madjidi, Marx i lutka, Sandorf, 2019.
• Catherine Malabou, Ontologija nezgode, Multimedijalni institut - MaMa, Zagreb, 2016.
• Julien Gracq, Obala Sirta, Naklada Pelago, Zagreb, 2015.
• Amos Oz i Fania Salzberger-Oz, Židovi i riječi, Fraktura, Zagreb, 2015.
• Gilles Deleuze/Félix Guattari, Antiedip, Sandorf & Mizantrop, Zagreb, 2015.
• Gilles Deleuze/Félix Guattari, Tisuću platoa, Sandorf & Mizantrop, Zagreb, 2013.
• Karen Armstrong, U prilog Bogu, Naklada Ljevak, Zagreb, 2012.
• Jacques Ellul, Anarhija i kršćanstvo, DAF, Zagreb, 2011.
• Yasmina Khadra, Bagdadske sirene, Naklada Ljevak, Zagreb, 2010.
• Jean-François Lyotard, Augustinova ispovijest, Naklada Ljevak, Zagreb, 2009.
• Alain Badiou, Sveti Pavao – utemeljenje univerzalizma, Naklada Ljevak, Zagreb, 2006.
• Jean-Claude Kaufmann, Iznalaženje sebe/Jedna teorija identiteta, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2006.
• Michel De Maule i Institut za audovizualne umjetnosti, Ivo Malec: polikromni portret, Antibarbarus, Zagreb, 2005.

Publikacije :

• Marko-Marija Gregorić, Pod čarobnjakovim plaštem, Sandorf, Zagreb, 2022.
• Marko-Marija Gregorić, Ružmarin (pjesme i prepjevi), Sandorf, Zagreb, 2022.
• Marko-Marija Gregorić, Uz krizu kritike, Transkulturološki eseji, Sandorf, Zagreb, 2020.
• Marko-Marija Gregorić, Riječi, pod nosom/Ogledi o metafizičkom značenju prevođenja, Sandorf, Zagreb, 2013.
• Časopisi i porali (eseji, prijevodi, pjesme): Čemu, Europski glasnik, Vijenac, Tema, 15 dana, arteist.hr, nemo-casopis.com, DugoSelo.INFO.

Ovaj prilog sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.