Na kraju krajeva

Piše Marko-Marija Gregorić

U ovom ili onom obliku, u ovoj ili onoj mjeri, s ovim ili onim tonom, misao o kraju - nečega, nečeg određenog ili čak svega - danas kao da se nameće upravo s fatalnom silinom. I to doista u najširem zamislivom rasponu: od reaktivacija reakcionarnih religijskih apokaliptika do znanstvene ili nadriznanstvene "kolapsologije", preko niza napola artikuliranih ali svejednako prisutnih distopijskih vizija budućnosti kobno naviještene u najaktualnijim činjenicama i pojavama. Čak i oni koji odrješito obijaju svaki oblik katastrofizma i nastavljaju govoriti jednostavno o "krizi", kao što je na primjer francuski intelektualac Alain Finkielkraut, izražavaju sve dublju kulturnu nostalgiju koja nepogrešivo odiše mračnim slutnjama, približavajući se tako općem apokaliptičnom ozračju. Uglavnom, misao o kraju - ili možda točnije, misao kraja - kao da je misao koja ponajviše obilježava naše vrijeme.

U svojim najradikalnijim i najzanimljivijim oblicima, ta je misao teološki obojena. I to kod mislilaca koji inače ne razmišljaju i ne pišu kao vjernici, niti se kao takvi obično izjašnjavaju. Njihova misao obnavlja, na uglavnom implicitne načine, teme i terminologije klasične židovske apokaliptike i osobito njezine nasljednice, kršćanske eshatologije. U toj misli, ili točnije u tom intelektualnom spektru ili sklopu, kraj se ne poima više samo kao kraj nekog društvenog sustava ili poretka, već ima izrazito metafizičke dimenzije i, još ključnije, podrazumijeva potpuno drukčije poimanje vremena od sekularnog, modernog, donedavno prevladavajućeg. Ono što je karakteristično za taj misaoni spektar ili sklop jest dinamički koncept-doživljaj kraja vremena kao svršetka određene metafizičke ere u kojoj živimo. I taj koncept-doživljaj uključuje ponajprije mišljenje da se kraj odvija, da je on nešto čega smo svjedoci i čega imamo biti suci ili čak izvršitelji.

Vjerojatno najcjelovitiji i najzanimljiviji izraz te suvremene intelektualne eshatologije nalazimo (izuzmemo li manje poznatog znanstvenika i filozofa Jean-Pierrea Dupuya i njegovu "teoriju prosvijećenog katastrofizma") kod talijanske filozofske zvijezde Giorgia Agambena. On je tako još 2020. utvrdio da, s globalnim mjerama poduzetim protiv pandemije, svjedočimo "kraju ere buržoaskih demokracija", koja era ne označava početak novog svijeta i novih mogućnosti za čovječanstvo, nove kulture, već, suprotno, početak novog "biototalitarizma" u kojem "iznimno stanje" postaje normalnost a "skrb za goli život" zauzima ulogu koju je dosad zauzimalo vjersko spasenje. Agambenova pozicija vrlo je suptilna i temelji se na dubokim uvidima u ustrojstvo i dinamike modernog društva, čiji kraj odnosno propast pretkazuje u njegovoj zbiljskoj egzistencijalnoj općenitosti: taj kraj nije nešto što nam predstoji, nego nešto u čemu jesmo.

Ipak, unatoč utemeljenosti Agambenove pozicije i njegovu (kako se pokazuje) uvelike ispravnom tumačenju koronakrize, njegov eshatološki katastrofizam ne čini mi se dovoljno radikalan a da bi bio sasvim prihvatljiv. Ovdje mislim na doslovni smisao riječi radikalan: da ide do korijena problema. Jer ono čemu aktualno svjedočimo nije toliko, prema mom mišljenju, "kraj ere buržoaskih demokracija", kraj povezan s neviđenim usponom "biopolitike", već dublje i korjenitije od toga: to je kraj, prava propast socijalističke ideje iz koje su proizašle - njenim izopačenjem - i same buržoaske demokracije i - njenom razradom, interpretativnim ključevima i vokabularom koji je ona s vremenom pružila - njihova intelektualna kritika kao što je ona Agambenova, u isti mah.

Jasno, teško je s upućenog stanovišta govoriti o socijalizmu u jednini. Postojalo je mnoštvo različitih socijalizama, koji su nerijetko i proturječili jedni drugima u bitnim točkama. Nesumnjivo. Ali unatoč tome mislim da je moguće, i potrebno, istaknuti da je u ovom ili onom obliku socijalizam svojedobno pružio jedini temelj na kojem je moglo izrasti golemo i složeno, ali ipak jasno raspoznatljivo i specifično ideološko zdanje koje je danas po općem priznanju u procesu urušavanja.

Pojam "buržoaskih demokracija" kao onoga što dostatno definira modernitet, na temelju foucaultovske protupovijesne koncepcije povijesti, manjkav je zbog toga što je ustanovljenju kao i pretpostavljenom kraju tih homogenih poredaka prethodila homogena misao, naime prvobitna misao socijalizma. Kao što se ispostavlja, u zadnjih četrdesetak godina s rastućom jasnoćom, socijalizam je u svojoj prividnoj heterogenosti i svojem samoizopačenju nastavio buržoasku ideologiju protiv koje je nastao. U toj perspektivi, ono čemu danas svjedočimo ponajprije je konačna propast čitave tradicije socijalističke misli, tradicije poznate pod skupnim nazivom "ljevica", u njenom pokušaju da ostvari sveopću kritiku koju je namjeravala ostvariti te pruži temelje za novu politiku i novi ustroj društva.

U knjizi objavljenoj 1974. s naslovom Izdaja Zapada, Jacques Ellul u tančine je opisao taj "brodolom ljevice" kao konačnu katastrofu, ili ono što je do nje dovelo, zapadne civilizacije. Jer upravo je "ljevica" prema njegovu mišljenju bila preuzela civilizacijsku baklju od kršćanstva i pronijela je u moderno doba. Socijalizam je bio najveće dobro moderniteta, svijetla točka u mraku prijetećega barbarstva. Marx je - a i Proudhon prije njega - zbilja imao pravo, i nije potreban Terry Eagleton da to pokazuje; ali to što je imao pravo ničemu ne koristi, činjenica je koja nema nikakve aktualne važnosti, zbog čitave kasnije povijesti marksizma i novomarksizma. Problem, ključni i nepriznati, štoviše sustavno zatomljivan i u akademskom svijetu i u svijetu javnog mnijenja već desetljećima, upravo je u tome što je, kao što Ellul moćno pokazuje, "ljevica" potpuno podbacila i time postupno dovela do samog kraja civilizacije koju je imala zadaću spasiti. A kao što kazuje besmrtna stara poslovica, corruptio optimi pessima ("najgora je pokvarenost najboljeg").

Ellul na samom završetku svoje knjige i sam ustanovljuje "kraj Zapada", ali ističe - to je posljednja rečenica knjige - da "to nužno ne znači i kraj svijeta". Krivnju za taj kraj međutim Ellul pripisuje isključivo onima koji su dignuli ruke od njega, a to su "današnji intelektualci, svi bez iznimke". Ta se kolektivna optužba intelektualaca za kraj same civilizacije može učiniti pretjeranom i suviše mazohističkom. Ona to možda djelomično i iz određenog kuta i jest. Usprkos tome, mislim da ona zadržava svoju kritičku valjanost zbog toga što je pojam Zapada uvelike bio i ostaje plodom golema intelektualnog rada uzastopnih naraštaja. U naše doba, izgleda, to su osobito intelektualci skloni zaboraviti, kakva god bila njihova opredjeljenja i na kojoj se god strani ideološkog spektra nalazili. Samokritika, uostalom, nikad nije bila njihova jača strana. Ali zbog tog nedostatka i mnogi od njih, pa i najpronicaviji i najčestitiji kao što je Agamben, osjećaju potrebu pokapati Zapad, ili svoju ideju Zapada, u skladu s tradicijama filozofskih katekizama prošlog stoljeća - ne uviđajući da se na taj način i sami zakopavaju u povijest čiji kraj htjeli-ne htjeli proriču.

Marko Gregorić rođen je u Zagrebu 1975. Diplomirani je filozof i religiolog. Prevodilac je i pisac. Član je Društva hrvatskih književnih prevodilaca (DHKP) i Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika (HZSU).

Odabrana bibliografija prijevoda

• Charles Péguy, O Bergsonu, Sandorf, Zagreb, 2022.
• Annie Ernaux, Jedna žena, Multimedijalni institut - MaMa, Zagreb, 2021.
• Antoine Compagnon, Antimodernisti, Matica Hrvatska, 2020.
• Maryam Madjidi, Marx i lutka, Sandorf, 2019.
• Catherine Malabou, Ontologija nezgode, Multimedijalni institut - MaMa, Zagreb, 2016.
• Julien Gracq, Obala Sirta, Naklada Pelago, Zagreb, 2015.
• Amos Oz i Fania Salzberger-Oz, Židovi i riječi, Fraktura, Zagreb, 2015.
• Gilles Deleuze/Félix Guattari, Antiedip, Sandorf & Mizantrop, Zagreb, 2015.
• Gilles Deleuze/Félix Guattari, Tisuću platoa, Sandorf & Mizantrop, Zagreb, 2013.
• Karen Armstrong, U prilog Bogu, Naklada Ljevak, Zagreb, 2012.
• Jacques Ellul, Anarhija i kršćanstvo, DAF, Zagreb, 2011.
• Yasmina Khadra, Bagdadske sirene, Naklada Ljevak, Zagreb, 2010.
• Jean-François Lyotard, Augustinova ispovijest, Naklada Ljevak, Zagreb, 2009.
• Alain Badiou, Sveti Pavao – utemeljenje univerzalizma, Naklada Ljevak, Zagreb, 2006.
• Jean-Claude Kaufmann, Iznalaženje sebe/Jedna teorija identiteta, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2006.
• Michel De Maule i Institut za audovizualne umjetnosti, Ivo Malec: polikromni portret, Antibarbarus, Zagreb, 2005.

Publikacije :

• Marko-Marija Gregorić, Pod čarobnjakovim plaštem, Sandorf, Zagreb, 2022.
• Marko-Marija Gregorić, Ružmarin (pjesme i prepjevi), Sandorf, Zagreb, 2022.
• Marko-Marija Gregorić, Uz krizu kritike, Transkulturološki eseji, Sandorf, Zagreb, 2020.
• Marko-Marija Gregorić, Riječi, pod nosom/Ogledi o metafizičkom značenju prevođenja, Sandorf, Zagreb, 2013.
• Časopisi i porali (eseji, prijevodi, pjesme): Čemu, Europski glasnik, Vijenac, Tema, 15 dana, arteist.hr, nemo-casopis.com, DugoSelo.INFO.

Ovaj prilog sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.