Novokatolički humor - znak čega?

Piše Marko-Marija Gregorić

Zacijelo, unatoč prividu i ostavljajući postrani najbjelodaniju bjelodanost - činjenicu da su obojica katolički autori i filozofski apologeti po profesiji - ne postoji mnogo toga zajedničkog između autora kao što su Peter Kreeft i Fabrice Hadjadj. Prvi je predstavnik "tvrdog", nabusitog i nehotice protestantiziranog američkog katolicizma; potonji je predstavnik širokoumnog, ironičnog i nehotice fenomenološkog francuskog katolicizma. Čisto filozofski gledajući, prvi je puki propagandist čija misao pomno izbjegava svaki dublji gaz; potonji je prilično (prema danas uporabljivim mjerilima) istančan i pažljiv mislilac koji se ne libi otisnuti se dosta daleko od kraja. Književno, prvi je trećerazredan, drugi (prema danas ustoličenim mjerilima) neloš pisac. Teološki, prvi nema za ponuditi drugo doli starodrevnih Istina poškropljenih ustajalom eklezijalnom vodicom s primjesom određenih suvremenih parfema; drugi iznosi iste Istine ali na svjež način, okupane u čistim izvorima kako tradicije tako i onog najboljeg u modernitetu, te ih tako doista uspijeva učiniti nanovo zanimljivim i čak aktualnim (na primjer, i osobito, u pitanju "integralne ekologije"). U svakom slučaju, kad bi ih se pitalo, malo je vjerojatno da bi ta dvojica autora smatrala sebe pripadnicima iste struje današnje, novokatoličke apologetike.

A ipak, oni to jesu, i oni to jesu zbog jedne ključne stvari koja često prolazi - kako se danas nerijetko bestidno izriče u našem bestidno amerikaniziranom idiomu koji nazivamo svojim jezikom - "ispod radara". Ta ključna stvar je njihov izričiti, očigledni, siloviti i čak, kad se to smatra shodnim, usiljeni chestertonizam. Daleko bilo od mene da bih išta kazao protiv velikoga Gilberta Keitha. Njega smatram jednim od istinskih i besmrtnih, koliko se to uopće može biti, velikana književnosti 20. stoljeća i osobno mu se svako malo vraćam. Ali problem nije u Chestertonu samom nego u Chestertonu kao neprikosnovenom uzoru laičke teologije. Kao što problem nije u Tolkienu samom nego u Tolkienu kao vrhunskom katoličkom romansijeru. Kao što problem nije u C. S. Lewisu kao kršćanskom piscu nego u C. S. Lewisu kao mjerodavnom kršćanskom piscu.

Ali Chesterton je ovdje važniji - i opasniji - jer je riječ i o jednom od najvećih humorista modernoga doba. Humor je naime opasna stvar. Posrijedi je jedno od najmoćnijih oružja logosa u njegovu neprestanu suočenju s besmislenom stvarnosti. Jedino logos daje i može dati smisao stvarima, jedino se riječi svojim značenjem mogu povezati sa stvarima. Inače "riječi nešto znače, dok stvari imaju smisao", u opreci koju je na tako relevantan način izrazio Sartre u svojoj proslavljenoj knjizi Saint Genet. Ili u nekoć još proslavljenijoj Mučnini: "Riječi su tako iščezle i, s njima, značenje stvarî." To je relevantno zato što sažima svekoliku "shizoidnu" i duboko autodestruktivnu srž (post)moderniteta koju novokatolički autori sada žele dovesti u pitanje - osvjetljujući je iz perspektive pokušaja ponovne uspostave humornog odnosa između logosa i stvarnosti u njenim "najaktualnijim" manifestacijama uključujući i one izričito historijske, socijalne i političke. Ako je moderna književnost, u najširem smislu riječi, nečeg lišena, onda je to zacijelo pravi humor. I svako zrnce pravog humora bilo bi itekako dobrodošlo u tom moru gorčine u kojem smijeh kao da može izazvati samo sarkazam.

Ali humor je u toj svojoj nedohvatljivoj višesmislenosti i neodredivosti (mnogi su ga znanstvenici pokušali definirati, ali prema mom mišljenju to nitko nije uspio niti će ikad uspjeti) bitno osoban. On je nešto slično onoj soli koju spominju Evanđelja; ono nešto neopisivo ljudsko što daje svojstvo ljudskog i najneljudskijim i čak antihumanim pojavama: koliko je samo ljudi utvrdilo da ih je upravo "humor" spasio od bezizlaznih situacija, da je djelovao na njih kao svojevrsna "logoterapija". A najveći humorist svih vremena, majstor Alcofribas Nasier iliti François Rabelais, u epigrafu svog djela - još "besmrtnijeg" od Chestertonova, usuđujem se reći! - još je davno definirao ljudskost upravo sposobnošću za "smijeh" odnosno humor. Ali, kao što piše u Evanđeljima, "ako sol obljutavi..."

Bojim se da se upravo to događa, ili prijeti dogoditi, s našim gorljivim novokatoličkim apologetima. Nastojeći danas, u svijetu koji je bitno drukčiji od Chestertonova, kritizirati suvremeni svijet "ažuriranim" imitacijama Chestertonovih paradoksa i genijalnih verbalnih doskočica, oni najčešće, čini mi se, samo još pridonose samorasprsnuću moderniteta u neprepoznatljivu smjesu beznačajnih opcija. Danas, "imati humora", "biti duhovit" uglavnom znači znati ispričati vic. Ili odmajmunirati "smiješnu" situaciju. Umješna vickastost i sposobnost za gestualnu sprdnju, čini se, jedini su osobni elementi preostali u toj jadnoj ljušturi koja će se tu i tamo još nazvati "humorom". Obična doskočica, lišena osobnosti, bez karaktera, tobože originalna varijacija na otrcanu temu. Smijemo se besmislenosti svega, uključujući sebe same i vlastita smijeha. Smijemo se, a ne znamo zašto. Niti to pokušavamo dokučiti, jer svejedno je zašto. Samo da upali. Dobra fora, seksualna aluzija, politički vic, nehotična gesta nekog tko je u njoj potajice uhvaćen, vizualni trik, grimasa bez značenja: informacijski šut, spazam zaglupljenja, mala smrt inteligencije. Ništa od toga nema nikakve veze s humorom, i zapravo je njegova sušta suprotnost i najgori falsifikat.

Ne tvrdim da se nova katolička apologetika dade u cijelosti svesti na tu imitativnu nemaštovitost. Ne tvrdim da je ona posvema obljutavila, da u njoj nema osvježujućih istupa, istinske posvećenosti i svjedočanstava pravog promišljanja vjere. Ne tvrdim da jednog Kreefta i jednog Hadjadja ne dijeli, i da neće zauvijek dijeliti, golem jaz. Ali opasnost i dalje postoji. I postaje sve veća, što se smanjuje svijest o njoj. To je opasnost nesvjesnosti toga da su nastupila uistinu nova vremena, i da naša opravdana ljubav prema klasicima, naša opravdana pa i obvezatna vjernost tradiciji moraju ići tijesno ukorak s ljubavi prema najopipljivijoj stvarnosti. I to u svoj zabrinjavajućoj izopačenosti i neizvjesnosti te stvarnosti također. Upravo je to ono na što sadašnji Papa tako glasno i konstantno upozorava, i što nailazi na toliko tvrde uši kod mnogih. I upravo je to ono čega je Hadjadj očigledno svjestan, za razliku od Kreefta i većine drugih novokrižara s one strane Oceana. To vrlo jasno pokazuje višestruko djelovanje Hadjadjovog Instituta Philanthropos (kudikamo više nego njegove knjige, rekao bih!). Ali to nije dovoljno. Možda bi trebalo, da bi se opasnost zbilja spoznala i onda otklonila, hrabro pogledati u svu bezdanost mraka u kojem živimo. Kako bismo svojim smiono samilosnim, otvorenim pogledom u nj unijeli barem tračak svjetla. Tračak koji će biti to vidljiviji što je mrak gušći. Jedino tako, vjerujem, možemo steći pravu "zrelost vjere" u području intelekta. Ali u tom pothvatu "mračniji" ali vidovitiji kršćanski klasici kao što su Guardini, Ellul ili Bernanos zacijelo nam mogu pomoći više od Chestertona, Lewisa ili Tolkiena. Ne radi se nužno o izboru prvih protiv drugih. Ali birati se mora.

Marko Gregorić rođen je u Zagrebu 1975. Diplomirani je filozof i religiolog. Prevodilac je i pisac. Član je Društva hrvatskih književnih prevodilaca (DHKP) i Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika (HZSU).

Odabrana bibliografija prijevoda

• Charles Péguy, O Bergsonu, Sandorf, Zagreb, 2022.
• Annie Ernaux, Jedna žena, Multimedijalni institut - MaMa, Zagreb, 2021.
• Antoine Compagnon, Antimodernisti, Matica Hrvatska, 2020.
• Maryam Madjidi, Marx i lutka, Sandorf, 2019.
• Catherine Malabou, Ontologija nezgode, Multimedijalni institut - MaMa, Zagreb, 2016.
• Julien Gracq, Obala Sirta, Naklada Pelago, Zagreb, 2015.
• Amos Oz i Fania Salzberger-Oz, Židovi i riječi, Fraktura, Zagreb, 2015.
• Gilles Deleuze/Félix Guattari, Antiedip, Sandorf & Mizantrop, Zagreb, 2015.
• Gilles Deleuze/Félix Guattari, Tisuću platoa, Sandorf & Mizantrop, Zagreb, 2013.
• Karen Armstrong, U prilog Bogu, Naklada Ljevak, Zagreb, 2012.
• Jacques Ellul, Anarhija i kršćanstvo, DAF, Zagreb, 2011.
• Yasmina Khadra, Bagdadske sirene, Naklada Ljevak, Zagreb, 2010.
• Jean-François Lyotard, Augustinova ispovijest, Naklada Ljevak, Zagreb, 2009.
• Alain Badiou, Sveti Pavao – utemeljenje univerzalizma, Naklada Ljevak, Zagreb, 2006.
• Jean-Claude Kaufmann, Iznalaženje sebe/Jedna teorija identiteta, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2006.
• Michel De Maule i Institut za audovizualne umjetnosti, Ivo Malec: polikromni portret, Antibarbarus, Zagreb, 2005.

Publikacije :

• Marko-Marija Gregorić, Pod čarobnjakovim plaštem, Sandorf, Zagreb, 2022.
• Marko-Marija Gregorić, Ružmarin (pjesme i prepjevi), Sandorf, Zagreb, 2022.
• Marko-Marija Gregorić, Uz krizu kritike, Transkulturološki eseji, Sandorf, Zagreb, 2020.
• Marko-Marija Gregorić, Riječi, pod nosom/Ogledi o metafizičkom značenju prevođenja, Sandorf, Zagreb, 2013.
• Časopisi i porali (eseji, prijevodi, pjesme): Čemu, Europski glasnik, Vijenac, Tema, 15 dana, arteist.hr, nemo-casopis.com, DugoSelo.INFO.

Ovaj prilog sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.