O jeziku, ironiji i tuzi

Piše Marko-Marija Gregorić

Kad kažemo jezik, danas mislimo ponajprije na nekakav više-manje apstraktni "sustav znakova" u čije nas eminentno postojanje uvjeravaju lingvisti i ostali stručnjaci koji se takvim pitanjima bave. Gramatika, sintaksa i pravopis - to troje nadaje se osnovnim aspektima ili determinatorima jezika, svakog jezika, utoliko ukoliko se može govoriti o jeziku. U skladu s tim viđenjem sve se više govori i o drugim jezicima, bilo doslovno bilo figurativno. Postoji tako već čitav niz različitih jezika, od likovnog do kompjutorskog. Pri čemu nije posve jasno u kakvom su oni odnosu s jezikom u pravom smislu, jezikom per se. U skladu s time, bitno povezano s time postoji i neka temeljna i skrivena pretpostavka da jezik služi za komuniciranje, prenošenje poruka ili informacija, razmjenu značenjskih jedinica ili kodova. Iako nas upravo lingvisti (barem oni inteligentniji i vrjedniji pouzdanja) uvjeravaju u suprotno, analizirajući dublje, složenije i skrivenije dimenzije jezičnosti kao temeljne ljudske sposobnosti, jezik je uvelike postao, za nas nestručnjake, puko oruđe komunikacije i to posebne vrste komunikacije, modelirajući se sve više po uzoru na nadverbalnu komunikaciju kakva se razvila uslijed globalne kompjuterizacije.

Pitanje je, međutim, što se u tom procesu zapravo zbiva s jezikom. Ne s jezikom kao objektom koji se dopušta secirati u apstraktne kategorije, ne s jezikom iz priručnika i analitičkih studija, ne s jezikom kao pukim sredstvom izražavanja, već s jezikom u tradicionalnom i već pomalo istrošenom smislu riječi - jezikom kao glavnom ljudskom sposobnošću, i izrazom te sposobnosti, da proizvodi i daje smisao stvarima te proizvodi i nalazi smisao u interakciji s drugim ljudima. S jezikom kao bitno antropološkim, pa i antropomorfnim realitetom. Lingvisti rijetko kad govore o tome, a već i filozofi, jer čini se da su takva pitanja s vremenom postala suviše banalna da bi se umovi koji doista drže do sebe, i do umova kojima se obraćaju, s njima bavili. Postoje daleko važnija pitanja na koja je intelektualac danas pozvan usmjeravati pažnju, kao što su pitanje okoliša i održivosti, političke i društvene pravde, znanosti i obrazovanja, globalne ekonomije, kulturnih promjena, nacionalnih, internacionalnih i transnacionalnih interesa i tako dalje.

A ipak, pitanje jezika kao da se stalno iznova nameće, na ovaj ili onaj način, u artikuliranom i izričitom ili manje artikuliranom i prešutnom obliku, onima koji najustrajnije razmišljaju o aktualnim problemima i izazovima. Tako na primjer mnogi emfatično govore o "narativima" i "ideologijama", pojmovima koji se očito na neki način tiču jezika i podrazumijevaju to pitanje. Govoreći nedavno o umjetnoj inteligenciji, filozof Yuval Noah Harari čak je eksplicirao glavni ulog i glavnu opasnost te škakljive inovacije kao njezinu "sposobnost manipuliranja i generiranja jezika", "ovladavanja jezikom" koji je naše glavno "oruđe" za sve aktivnosti koje bi se mogle opisati kao ljudske, "od davanja uputa našim bankama do nadahnjivanja božanskih vizija u našim umovima". Harari u skladu s time zaključuje kako je umjetna inteligencija "hakirala operativni sustav ljudske civilizacije". Od bezazlenog sustava znakova ljudske svijesti i povijesti do operativnog sustava dame ljudske civilizacije - pomak je, ako išta, upečatljiv.

Ali usprkos tome, i najrječitiji među ovlaštenim govornicima kao da se libe ući dublje u to pitanje, preuzeti baklju velikih jezičnih filozofija i teorija prošlog stoljeća. Čak i u preostalim odjecima analitičke filozofije i "jezičnih obrata" svjedočimo o stanovitu pomanjkanju intenzivnijeg zanimanja za jezik kao jezik, ma koliko to čudno i proturječno moglo zvučati. U svakom slučaju, nema na obzorju novih Quinea i novih Kripkea, i njihove interese i fokuse izgleda su zamijenila razna istraživanja u oblasti neuroznanosti, filozofije uma, epistemologije, matematičke logike itd. (O kontinentalnoj inačici jezičnog obrata koji je bila hermeneutika da ne govorimo: to je već nepostojeća disciplina.) Sve u svemu, i grubo rečeno, čini se da jezik per se sve više postaje zastarjela stvar, koja se u najboljem slučaju budi iz mrtvih tako što ju se pretvara u predmet ili povod ideološko-političkih debata. Iscrpavši se kao predmet mnogostrukog i svestranijeg istraživanja, kao objet sublime suvremene humanistike, koji je uključivao i metafizička istraživanja (sve one otrcane priče o "drugom" itd.), jezik postaje danost koja se može tumačiti, opovrgavati, ocrnjivati, ozakonjivati i delegitimirati bez suvišnih filozofiranja oko njegove biti ili svrhe. Riječi kao što su potonje zapravo su slične dinosaurima, beskorisno ih je i djetinjasto oživljavati. U svijetu masovnih komunikacija i digitalnih biblioteka, čemu više cjepidlačiti oko pitanja koje su tako temeljito propitale najveće prošlostoljetne glave?

U tim okolnostima, dakako, prisiljeni smo prihvatiti da je jezik u naše vrijeme postao nešto nalik na operativni sustav čovječanstva, kao što zamišlja Harari: zagonetka lišena svake tajanstvenosti, univerzalni sustav za kodiranje ugrađen u naše mozgove evolucijskim procesom, uglavnom nešto što više nema nikakve veze sa smislom. Jer općenito je postalo besmisleno govoriti o smislu u svijetu unaprijed lišenom svake smislenosti. Nema povratka u prethistoriju, i bilo kakav žal za prošlošću je ne samo glupav nego i moralno upitan. Jedino što bi pritom, usred tog nužnog prihvaćanja i ne odričući se ni za pedalj naše suvremenosti, možda trebalo primijetiti i usvojiti jest to da smo i sami nevjerojatno djetinjasti i smiješni bivajući prisiljenima prihvatiti takve budalaštine. Jer usporedba jezika s operativnim sustavom zapravo nije drugo do domišljata banalnost, kao što je mišljenje da možemo izreći ma i najneznatniju tvrdnju bez implicitne vjere u smisao prilično jadno. I ono što nam je potrebno, izgleda, i možda potrebnije od svega drugog, jest staro umijeće ironije. To je možda jedna od rijetkih lekcija prošlosti koje nisu sasvim izgubljene, koje bi trebalo pošto-poto obnoviti, ponovo usvojiti, reaktualizirati. Ironija uvijek prokazuje pravu prirodu stvari, i stoga nam može pomoći da uvidimo pravu prirodu tih nužnosti i tako ih na određeni način prevladamo. No ona može imati to svojstvo, tu moć, jedino ako se ne pobrka sa sarkazmom ili cinizmom, koji su njezina izopačenja, njezine mračne karikature, komforni i uvriježeni nadomjesci. Ironija, ona prava, jedinstvena je: ona je svjetlost duha i smisla koji svijetli u tami besmislene, obesmišljene "zbilje".

Prema mom mišljenju ne postoji, za razvitak takvog ironijskog pristupa u vezi s jezikom, a onda i šire i dublje, bolje štivo od Danteove rasprave De vulgari eloquentia. Na samom njezinom početku autor Božanstvene komedije tvrdi kako su vernakularni jezici - odnosno govorni jezici, jezici koji se ne uče iz knjiga nego u govornim interakcijama, koji nisu sustavi i oruđa komunikacije nego organizmi artikulatori smislova, koji se ne uče "formalnom podukom" nego oponašanjem naših "dadilja" - jedini jezici koji zaslužuju to ime. Za Dantea, latinski (na kojem piše tu raspravu) nije jezik u pravom smislu riječi, već je samo ograničena i sekundarna gramatika: "quam Romani gramaticam vocaverunt". Vernakularni jezici plemenitiji su od gramatika zbog tri razloga: 1. zato što su se ljudi izvorno služili vernakularom; 2. zato što je to jezik kojim se služi cijeli svijet; 3. zato što nam je on prirodan, dok su gramatike vještačke. Ironijski odmak ovdje bi, u takvom reaktualizirajućem čitanju Danteove rasprave, počivao u humorističkoj primjeni tih prastarih tvrdnji na našu situaciju. Humorističkoj, jer ne ukidamo ni za pedalj odmak koji nas dijeli od Danteova svjetonazora. Ali dopuštamo da budemo osvijetljeni svjetlošću njegova duha, dopuštamo da gramatika, pseudojezik, grafolekt koji smo se uobičajili nazivati jezikom pokaže svoju pravu prirodu, izađe na vidjelo kao ono što doista jest. U tome će možda onda prosjati i prava priroda nas samih kao jezičnih bića i pripadnika jedne civilizacije koja sve više zbacuje sa sebe, u upravo samoubilačkom zamahu, jaram logosa pod kojim je nastala i pod kojim se razvijala.

I tada će ironija vjerojatno popustiti pred tugom. Jer već sve više ljudi uviđa, ili barem nejasno osjeća, da s time što smo prisiljeni prihvatiti kojekakve milozvučne budalaštine, s besmislenim kreveljenjima što nam se prodaju kao vrhunske političke geste, s usponom propagande zakamuflirane u obrazovne tehnologije, s općim mjestima što zvuče kao duboke misli, s prastarim parolama koje nas uvjeravaju da su i dalje revolucionarne, s govorancijama koje nam pune uši svojim prividima smisla, i nismo baš jako napredovali. Postoji neko gotovo univerzalno osjećanje uniženja. I zbilja, ako smo sišli s ramena divova, to znači da smo postali patuljci. No upravo u tom nepovratnom uniženju treba, čvrsto vjerujem, očuvati ironiju uza svu tugu. Barem trunku ironije u poplavi tuge. Onoliko ironije koliko treba da ne bismo podlegli napasti mračnog umišljanja da smo veliki, ovakvi kakvi smo postali; napasti umišljanja da nešto zbilja govorimo, na primjer, dok se čarkamo jedni s drugima na našim platformama i verbalno se kočoperimo na društvenim mrežama. Ironija se naime nipošto ne kosi s osjećajem srama i šutnjom. Jer samo s takvim priznanjem sramote, s takvom svjetlošću iza sebe i iznad sebe, po cijenu takve ironične i ponižavajuće šutnje jednog ćemo dana možda opet moći promucati riječ koja će imati smisla, progovoriti novootkrivenim jezikom - vjerojatno ne više onim divova, ali barem onim ljudi.

Marko Gregorić rođen je u Zagrebu 1975. Diplomirani je filozof i religiolog. Prevodilac je i pisac. Član je Društva hrvatskih književnih prevodilaca (DHKP) i Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika (HZSU).

Odabrana bibliografija prijevoda

• Charles Péguy, O Bergsonu, Sandorf, Zagreb, 2022.
• Annie Ernaux, Jedna žena, Multimedijalni institut - MaMa, Zagreb, 2021.
• Antoine Compagnon, Antimodernisti, Matica Hrvatska, 2020.
• Maryam Madjidi, Marx i lutka, Sandorf, 2019.
• Catherine Malabou, Ontologija nezgode, Multimedijalni institut - MaMa, Zagreb, 2016.
• Julien Gracq, Obala Sirta, Naklada Pelago, Zagreb, 2015.
• Amos Oz i Fania Salzberger-Oz, Židovi i riječi, Fraktura, Zagreb, 2015.
• Gilles Deleuze/Félix Guattari, Antiedip, Sandorf & Mizantrop, Zagreb, 2015.
• Gilles Deleuze/Félix Guattari, Tisuću platoa, Sandorf & Mizantrop, Zagreb, 2013.
• Karen Armstrong, U prilog Bogu, Naklada Ljevak, Zagreb, 2012.
• Jacques Ellul, Anarhija i kršćanstvo, DAF, Zagreb, 2011.
• Yasmina Khadra, Bagdadske sirene, Naklada Ljevak, Zagreb, 2010.
• Jean-François Lyotard, Augustinova ispovijest, Naklada Ljevak, Zagreb, 2009.
• Alain Badiou, Sveti Pavao – utemeljenje univerzalizma, Naklada Ljevak, Zagreb, 2006.
• Jean-Claude Kaufmann, Iznalaženje sebe/Jedna teorija identiteta, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2006.
• Michel De Maule i Institut za audovizualne umjetnosti, Ivo Malec: polikromni portret, Antibarbarus, Zagreb, 2005.

Publikacije :

• Marko-Marija Gregorić, Pod čarobnjakovim plaštem, Sandorf, Zagreb, 2022.
• Marko-Marija Gregorić, Ružmarin (pjesme i prepjevi), Sandorf, Zagreb, 2022.
• Marko-Marija Gregorić, Uz krizu kritike, Transkulturološki eseji, Sandorf, Zagreb, 2020.
• Marko-Marija Gregorić, Riječi, pod nosom/Ogledi o metafizičkom značenju prevođenja, Sandorf, Zagreb, 2013.
• Časopisi i porali (eseji, prijevodi, pjesme): Čemu, Europski glasnik, Vijenac, Tema, 15 dana, arteist.hr, nemo-casopis.com, DugoSelo.INFO.

Ovaj prilog sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.