Od globalnog do lokalnog i nazad

Piše Marko-Marija Gregorić

Isto tako bi se moglo reći, bez većeg pomaka u značenju, i obrnuto: od lokalnog do globalnog i nazad. Naglasak je naime na ovome nazad. Ono što želim reći je da mi se čini kako je smjer, jedan i jedinstven, konkretno i geografski neodređen ali u isti mah čvrsto zadan i nepromjenjiv, postao daleko realniji, važniji, učinkovitiji od točaka koje spaja. Pogrešno je, izgleda, smatrati da smjer kao takav nužno povezan s odredištem. Smjer je za nas takoreći postao dostatan samome sebi, realnost per se: glavno da se nekamo ide, da se nešto kreće i mi s tim nečim, to je jedina ustanovljiva izvjesnost. Biti u pokretu, i samo biti u pokretu. Ali razlog zbog kojeg je to kretanje u zbilji uvijek unatražno, razlog te nužne egzistencijalne retrogradnosti pa i kad se misli i tvrdi da se kreće naprijed, pa i kad je izvjesno da se hrli ili srlja naprijed u pretpostavljenu budućnost, jest to što čovjek može ići samo nazad kad više nema kamo poći. Pred zidom, ustuknuti je jedino rješenje. Tako je nazadnjaštvo, zbiljsko, neideološko, udes egzistencije koja se našla pred granicom koju ne uspijeva prijeći: nesalomljiva nužnost povratne sprege, vječno vraćanje ne toliko istog, koliko na isto. Na to se više-manje svode, čini mi se, beskonačne petlje, sfere i spirale suvremenih filozofa ekologije.

Poći od globalnog i mišljenja, ili od lokalnog i djelovanja, tako postaje svejedno: ta dva pola sada su skopčana samo čisto konceptualnim i verbalnim odnosom koji ne odgovara ničem u društvenoj zbilji. Već odavno otrcana maksima koja je vezivala globalno s mišljenjem, lokalno s djelovanjem te jedno s drugim više ne može imati mnogo smisla u konkretnom življenju pojedinca uklopljenog u taj potpuno artificijelni okoliš, u kojem više nije ni moguće ni preporučljivo vidjeti išta drugo osim "hibridnih objekata" te dinamike "mreža i aktanata" (Latour), življenju koje je uslijed toga fragmentarizirano kao nikad prije. Lokalno je postalo element koji je posve upijen u globalno, "i u teoriji i u praksi"; globalno toliko prožima i usisava lokalno da ta razlikovanja više ne mogu imati vrijednost koju su imala prije vladavine digitalnog. Otud nove složenice "glokalno" i "glokalizacija", kako bi se označila i istovremeno prikrila (posebno u menadžmentu) ta potpuna apsorpcija lokalnog (pluralnog) u globalnom (unificirajućem). I razlika između mišljenja i djelovanja tako postaje već samo operativna, funkcionalna, a ne i realno i trajno odrediva (mislim li, jesam li mislio dok ubacujem listić u glasačku kutiju? djelujem li dok tipkam o prirodnoj katastrofi na drugom kraju planeta koju mi prenose mediji?). Tko misli i djeluje, tko je "subjekt" mišljenja odnosno djelovanja, i što to konkretno znači misliti i djelovati u tim neiskazivim uvjetima pitanja su koja ne nalaze i, u datom ustrojstvu i datom vokabularu relevantnih znanosti, ne mogu naći odgovora.

Razna očevidna retrogradna kretanja, politička, socijalna kao i psihološka, utoliko ukoliko su posljedice ili očitovanja te situacije u kojoj se mišljenje sve manje izražava u jeziku i djelovanje, sukladno tome, ima sve manju mogućnost stjecanja smisla i postaje sve više instrumentalizirano od napola-ljudskih ili ne-ljudskih "aktanata", teško su uočljiva i utvrdiva unatoč svojoj očevidnosti. To vjerojatno neće ni biti, u svakom slučaju nitko ih neće moći, kao što sada ne može, predvidjeti. Jedan dio intelektualne javnosti zbog toga strahuje od silovite obnove pogubnih arhaizama za koje se donedavno vjerovalo da su zauvijek zakopani; drugi dio jednostavno zatvara oči pred potpuno neočekivanim opasnostima hipermodernizacije i "društva rizika". Ali i jedan i drugi kao da ne mogu drugo do tumačiti zbivanja oko sebe u svjetlu reflektora uključenih u prošlom stoljeću. Ulrich Beck, jedan od najoštroumnijih komentatora suvremene zbilje i tvorac koncepta "društva rizika", tvrdio je da je potrebno, kako bi se doskočilo tim novinama na globalnoj razini, uspostaviti sasvim novi epistemološki model koji je on nazvao "kozmopolitskim obratom", i koji bi omogućio nadići stare ideje i diskurse proizišle iz nadgradnje nacionalne države. Sučelice novim umreženjima, novim i nepredvidivim dinamikama društvenog i političkog života, te sučelice bjelodanoj i neminovnoj eroziji svih institucija, valja misliti preko granica kojih ionako u zbilji više nema i u skladu s novim i nečuvenim događajima i pojavama karakterističnim za našu, "refleksivnu modernost". Ali i Beck je svoj projekt izložio u jedinom formatu u kojem je mogao, naime u antiknom, okoštalom jeziku društvenih znanosti koji očito više nema moći oprijeti se tehnicističkoj delogizaciji svih aspekata postojećeg društva.

U toj situaciji, mislim, moguće je vidjeti stanje čiju je mogućnost pretkazala Hannah Arendt, stanje u kojem će raspoznatljivo ljudska djela potpuno zamijeniti bezlični procesi. Za odvijanje procesa nije potrebna misao, i djelovanje koje ono predstavlja zapravo je negacija djelovanja u svakom pozitivnom smislu. To je, onda, i svojevrsna negacija ili "monopolizacija" samog jezika, kao što danas uviđaju čak i vodeći promišljatelji "tehnologije" (Hariri je posvetio čitavo predavanje tom problemu). Stoga je pitanje odnosa globalnog i lokalnog možda potrebno dovesti u taj okvir razmatranja, pod to svjetlo, prije no što se počne razmišljati i govoriti o konceptima, planovima i mogućnostima na ovim ili onim razinama. "Sve je povezano" u određenom smislu može značiti da živimo u nedokučivim mrežama u kojima se sve isprepleće sa svime - i u kojima, stoga, nema mjesta za singularnost i za drugog. To više nisu mreže ljudskih odnosa i u njima nema mjesta za dijalog, čiju je funkciju preuzela komunikacija to jest informiranje. U tim novim mrežama, petljama bez kraja i svojstava, mišljenje se neizbježno svodi na beskrajne puko kvantitativne procese u mozgu, uhvatljive i izrazive isključivo nemuštim pseudojezikom znanosti; i djelovanje se neizbježno svodi na besmislene procese i izvan a ne samo unutar mozga, uhvatljive i izrazive također isključivo istim pseudojezikom. Jer, kao što je davno napisala Arendt, djelovanju znanstvenika "nedostaje mogućnost proizvodnje priča i postajanja povijesnim" što pretpostavlja mogućnost govora, o kojoj mogućnosti na kraju krajeva ovisi čitav opstanak čovjeka - ne možda na ovom planetu, ali sigurno u ovom, njegovom i sve manje njegovom svijetu.

Marko Gregorić rođen je u Zagrebu 1975. Diplomirani je filozof i religiolog. Prevodilac je i pisac. Član je Društva hrvatskih književnih prevodilaca (DHKP) i Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika (HZSU).

Odabrana bibliografija prijevoda

• Charles Péguy, O Bergsonu, Sandorf, Zagreb, 2022.
• Annie Ernaux, Jedna žena, Multimedijalni institut - MaMa, Zagreb, 2021.
• Antoine Compagnon, Antimodernisti, Matica Hrvatska, 2020.
• Maryam Madjidi, Marx i lutka, Sandorf, 2019.
• Catherine Malabou, Ontologija nezgode, Multimedijalni institut - MaMa, Zagreb, 2016.
• Julien Gracq, Obala Sirta, Naklada Pelago, Zagreb, 2015.
• Amos Oz i Fania Salzberger-Oz, Židovi i riječi, Fraktura, Zagreb, 2015.
• Gilles Deleuze/Félix Guattari, Antiedip, Sandorf & Mizantrop, Zagreb, 2015.
• Gilles Deleuze/Félix Guattari, Tisuću platoa, Sandorf & Mizantrop, Zagreb, 2013.
• Karen Armstrong, U prilog Bogu, Naklada Ljevak, Zagreb, 2012.
• Jacques Ellul, Anarhija i kršćanstvo, DAF, Zagreb, 2011.
• Yasmina Khadra, Bagdadske sirene, Naklada Ljevak, Zagreb, 2010.
• Jean-François Lyotard, Augustinova ispovijest, Naklada Ljevak, Zagreb, 2009.
• Alain Badiou, Sveti Pavao – utemeljenje univerzalizma, Naklada Ljevak, Zagreb, 2006.
• Jean-Claude Kaufmann, Iznalaženje sebe/Jedna teorija identiteta, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2006.
• Michel De Maule i Institut za audovizualne umjetnosti, Ivo Malec: polikromni portret, Antibarbarus, Zagreb, 2005.

Publikacije :

• Marko-Marija Gregorić, Pod čarobnjakovim plaštem, Sandorf, Zagreb, 2022.
• Marko-Marija Gregorić, Ružmarin (pjesme i prepjevi), Sandorf, Zagreb, 2022.
• Marko-Marija Gregorić, Uz krizu kritike, Transkulturološki eseji, Sandorf, Zagreb, 2020.
• Marko-Marija Gregorić, Riječi, pod nosom/Ogledi o metafizičkom značenju prevođenja, Sandorf, Zagreb, 2013.
• Časopisi i porali (eseji, prijevodi, pjesme): Čemu, Europski glasnik, Vijenac, Tema, 15 dana, arteist.hr, nemo-casopis.com, DugoSelo.INFO.

Ovaj prilog sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija