Otimanje za Zapad

Neki govore o neminovnom ili čak željenom kraju zapadne civilizacije; drugi, naprotiv, govore o njezinom trajnom otporu. Ali što ako se to dvoje - kraj i otpor - potiru tako što se zapravo, na neki perverzan ali ne i posve nerazumljiv način, poklapaju? I što ako je poveznica između tih krajnosti ili suprotnosti upravo ono što je dosad uvelike definiralo svaku civilizaciju, naime određeni odnos prema kraju života?

Nakon stanovite, a možda i znakovite generalne stanke ili intermeca, ponovo se počelo na sav glas govoriti o Zapadu. Dakako, mnogi su intelektualci govorili, na ovaj ili onaj način, s ovim ili onim predznakom, o Zapadu i zapadnoj civilizaciji sve ovo vrijeme. Barem na Zapadu, Zapad nikad nije preostao biti predmetom rasprave, dapače možda bi se moglo kazati da on neupitno tvori jednu od nekoliko doista velikih i trajnih tema zapadne civilizacije. To je, kao što se znalo reći, civilizacija "samopromišljanja". Ali pod generalnom stankom iz prve rečenice mislim na period, koji je potrajao nekoliko desetljeća, u kojem se o Zapadu raspravljalo na polemički, ali ipak vidno ujednačen i smiren način: jedni intelektualci pokazivali su da je Zapadu očito odzvonilo, drugi su pokazivali da mu očito nije odzvonilo; jedini su pokazivali da je Zapad loš, drugi su nasuprot tome pokazivali da je Zapad dobar, i rasprava se svodila više-manje na te opreke, potkrepljivane bogatim povijesnim i filozofskim sadržajima. I ona se vodila među intelektualcima s publikama koje su i same bile prilično intelektualne, sposobne za nešto dublje historijske uvide i hvatanje nijansi. Ali danas, nakon globalnog rata protiv Virusa i s tekućim ratom u Ukrajini i na Bliskom istoku što su uslijedili, tema Zapada kao da je ponovo postala krajnje raspaljivom, bitnom i zanimljivom za najšire publike. Govori se čak o "novom hladnom ratu", odsudnom sukobu između Zapada i Istoka; ili se govori, uglavnom u novom "Istočnom bloku" i među njegovim Saveznicima, o mogućnosti posve novoga "multipolarnog svijeta". No zlokobne tonove moguće apokalipse ili potpunog ekonomskog i društvenopolitičkog kolapsa u tom govoru jednostavno nije moguće prečuti. Naprotiv, ti tonovi postaju sve oštriji i sve prodorniji.

Naravno, kao i prijašnji hladni ratovi, i ovaj je u zbilji - tj. u publikacijama, hiperjavnim prostorima i društvenim mrežama - poprilično vruć. Svi u njemu po nekoj neobičnoj ali ustaljenoj navici oštre koplja: današnji kritičari Zapada još zaoštravaju svoju kritiku navodeći provjerene datoteke; današnji branitelji Zapada još zaoštravaju svoju apologiju navodeći datoteke provjerenih datoteka. Pojava "wokeisma" dodatno je zakomplicirala stvar, i čini se postavila nove izazove i jednima i drugima - jer u tom pitanju datoteka činjenice još nisu dovoljno ni provjerene ni provjerljive. Ali ono što jest posve bjelodano je to da se sve manje radi o navlas istom objektu, "Zapadu", o kojem se većinom radilo još prije nekoliko desetljeća. Usprkos navodno neuništivoj povijesnoj svijesti, Zapad za koji se sad otimaju oni što se za njega intelektualno bore ili ga intelektualno napadaju jedan je Zapad koji je sve više i sve upečatljivije lišen one osebujnosti, raznolikosti i istovremeno prepoznatljivosti, čvrstog identiteta i istovremeno neodrediva univerzalnog usmjerenja što ih je imao i kod nekadašnjih apologeta i kod nekadašnjih ocrnitelja. To je, kratko rečeno, Zapad koji je prepoznatljiv kao Zapad zato što je sveden na svoj geopolitički sažetak, ovakav ili onakav, s ovim ili onim predznakom, kao što se u današnjim debatama sve bez iznimke teži svesti na svoj sažetak, ovakav ili onakav, geopolitički i bez ostatka. Nemamo više vremena za čitanje dugih i kompliciranih tekstova, podrobnija istraživanja mimo geopolitičkih okvira ostavljamo univerzitetskim stručnjacima, pozicije temeljimo na činjenicama koje nam prenose mediji što uživaju naše povjerenje. Zapad su ili kolonijalistička i rasistička zvjerstva, ili univerzalni znanstveni i tehnološki napredak. Svaki drugi Zapad je izvan igre, igračka za historiografe i okorjele sanjare.

Takvom sažetom, da ne kažem skučenom Zapadu - bilo, dakle, u pozitivnom obliku povijesno ustoličenih "Vrednota Grčke, Rima i Jeruzalema" te nedodirljiva kulturnog "Nasljeđa", bilo suprotno tome u negativnom obliku Krivca za sva zla koja su snašla naš nesretni Planet - nije moguće pristupiti osim u optici i s ključevima interpretacije i evaluacije što su ih iznjedrili sami znanstveni odnosno obrazovno-informativni (a onda i bitno oglašivački) pogoni u posljednjih desetak godina - dakako, na samome geopolitičkom i uglavnom i geografskom Zapadu. Nakon Palestinoamerikanca Edwarda Saida više jednostavno nije moguće gajiti romantičarske iluzije o blagotvornom utjecaju zapadnog svijeta na nezapadni, pa čak u ni samu mogućnost pomirbe između osvajačkog "zapadnjačkog pogleda" i istočnjačkog predmeta tog pogleda; ali s premoćnim realitetom globalističke tehnokracije - kojoj više, razumljivo, nisu potrebni nikakvi autori i nikakve knjige da bi se ostvarivala - sve je više moguće sumnjati u to da odsada postoji, unatoč na sveučilištima neumorno i dalje proizvođenim knjigama, doktoratima i brand-parolama, bilo koji kutak svijeta koji nije u samoj svoj biti zapadnjački. "Pozapadnjačenje" se, utvrdili su već mnogi i vjerojatno s pravom, poklapalo s modernizacijom i obrnuto. Ali azijski tehnokrati danas su sažetije i, ako se tako može reći, autentičnije zapadnjački nego zapadni, koji se redovito oduševljavaju istočnjačkim meditacijama, budizmom i nezapadnjačkim stilovima kako prehrane tako i življenja kao takvog.

U toj situaciji, izgleda, biti za Zapad ili protiv Zapada zapravo je čisto osobni izbor. Kao biranje ovakve ili onakve kravate ili ovakve ili onakve tetovaže. I kao što upravo sve teži postiti čisto osobni izbor u neviđenoj socijalnoj fragmentaciji koju proživljavamo u naše doba velebnih "globalnih komunikacija". U opće proglašenoj brizi za zajednički dom, svakom se preporučuje da se što više drži četvorih rubova svoga monitora, ako ga se na to već ne prinuđuje. To je dakako također posve zapadnjačka stvar, i ta stvar prežvakana je već tisuću puta, sagledana sa svih mogućih strana, te više doista nema potrebe za komentarima u tom pogledu osim možda za inteligentne blogere širom sve širih monitorskih horizonata. Živimo u krugovima koji se šire, sada zaista svi; ali ti se krugovi neprestano iznova pokazuju samo novim okvirima, ponuđenima našoj mentalnoj sposobnosti biranja i istovremeno krajnje zatvorenima i predvidljivima u tjelesnoj zbilji. Činjenica da i sama smrt, dosad po definiciji ono što na vrhunski način izlazi i iz spomenutih horizonata i iz okvira izbora, sve više postaje stvar osobnog i čisto mentalnog izbora predstavlja stanovitu, prema mom mišljenju značajnu i znakovitu novost. I to je možda ono, jedino, što daje određenu paradoksalnu prednost kritičarima Zapada pred njegovim braniteljima. Michel Houellebecq možda pretjeruje tvrdeći da zemlje koje legaliziraju eutanaziju automatski gube svoje dostojanstvo (u pravom, tehničkom a ne pseudometafizičkom smislu što su ga od starih kršćanskih humanista u novije vrijeme kidnapirali eutanazisti: dostojanstvo jednostavno kao mogućnost poštovanja), ali njegova tvrdnja zacijelo unekoliko ide u prilog vjerodostojnosti teze o kraju zapadne civilizacije, barem u tom reduciranom obliku. Jer, kad individualističko samoubojstvo postane opće pravo zajamčeno državnim zakonom, pod bilo kojim uvjetima i s bilo kojim opravdanjem, nikakav viši zakon više neće imati moći spriječiti pretvaranje institucionalizirane nekrofilije u civilizacijski fenomen. I koliko god takav magloviti i neodredivi kraj postojao samo "u umovima", on stoga ne gubi ništa od svoje zbiljnosti i relevantnosti - naprotiv.

Marko Gregorić rođen je u Zagrebu 1975. Diplomirani je filozof i religiolog. Prevodilac je i pisac. Član je Društva hrvatskih književnih prevodilaca (DHKP) i Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika (HZSU).

Odabrana bibliografija prijevoda

• Charles Péguy, O Bergsonu, Sandorf, Zagreb, 2022.
• Annie Ernaux, Jedna žena, Multimedijalni institut - MaMa, Zagreb, 2021.
• Antoine Compagnon, Antimodernisti, Matica Hrvatska, 2020.
• Maryam Madjidi, Marx i lutka, Sandorf, 2019.
• Catherine Malabou, Ontologija nezgode, Multimedijalni institut - MaMa, Zagreb, 2016.
• Julien Gracq, Obala Sirta, Naklada Pelago, Zagreb, 2015.
• Amos Oz i Fania Salzberger-Oz, Židovi i riječi, Fraktura, Zagreb, 2015.
• Gilles Deleuze/Félix Guattari, Antiedip, Sandorf & Mizantrop, Zagreb, 2015.
• Gilles Deleuze/Félix Guattari, Tisuću platoa, Sandorf & Mizantrop, Zagreb, 2013.
• Karen Armstrong, U prilog Bogu, Naklada Ljevak, Zagreb, 2012.
• Jacques Ellul, Anarhija i kršćanstvo, DAF, Zagreb, 2011.
• Yasmina Khadra, Bagdadske sirene, Naklada Ljevak, Zagreb, 2010.
• Jean-François Lyotard, Augustinova ispovijest, Naklada Ljevak, Zagreb, 2009.
• Alain Badiou, Sveti Pavao – utemeljenje univerzalizma, Naklada Ljevak, Zagreb, 2006.
• Jean-Claude Kaufmann, Iznalaženje sebe/Jedna teorija identiteta, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2006.
• Michel De Maule i Institut za audovizualne umjetnosti, Ivo Malec: polikromni portret, Antibarbarus, Zagreb, 2005.

Publikacije :

• Marko-Marija Gregorić, Pod čarobnjakovim plaštem, Sandorf, Zagreb, 2022.
• Marko-Marija Gregorić, Ružmarin (pjesme i prepjevi), Sandorf, Zagreb, 2022.
• Marko-Marija Gregorić, Uz krizu kritike, Transkulturološki eseji, Sandorf, Zagreb, 2020.
• Marko-Marija Gregorić, Riječi, pod nosom/Ogledi o metafizičkom značenju prevođenja, Sandorf, Zagreb, 2013.
• Časopisi i porali (eseji, prijevodi, pjesme): Čemu, Europski glasnik, Vijenac, Tema, 15 dana, arteist.hr, nemo-casopis.com, DugoSelo.INFO.

Ovaj prilog sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.