Piketty, ekonomija za neznalice (3)

Piše Marko-Marija Gregorić

Kod Pikettyja, zbog navedenih razloga, ne nalazimo upravo ništa što bi moglo učinkovito podvrgnuti kritici ideologije u kojima on nalazi glavnog krivca za povećanje nejednakosti i čiju učinkovitu kritiku proglašava uvjetom sine qua non prevladavanja zla. Iako mu valja uračunati u zaslugu što je, za razliku od mnogih drugih kolega koji se po navadi služe tom riječi kao da je ona samorazumljiva, pružio jasnu i funkcionalnu definiciju ideologije, kako ne uspijeva napraviti od tog "skupa ideja i diskursa koji opisuju način na koji bi društvo trebalo strukturirati" ništa više od onoga što je od njega napravio jučerašnji i današnji ideološki establišment, s uporištima u najmoćnijim sveučilištima svijeta, njegova se kritika ne može temeljiti ni na čemu drugom osim nekritičkog prihvaćanja vladajućih, nametnutih ideja današnjice, i kontraideologija koju on zagovara nužnopodbacuje kao takva te se pretvara, po logici stvari, u dogmatično potvrđivanje i obranu vladajućih ideologija. Doista, takav neuspjeh izgleda je cijena koju uvijek treba platiti za nesposobnost mišljenja, tim više što su pretenzije veće. (Sjetimo se samo Sartrea.) Ali što su one veće, neuspjeh postaje ne samo ozbiljniji nego i vidljiviji, za svakog tko je voljan gledati, i onda možda i misliti. U odličnome stripu neuspjeh se tako razotkriva još mnogo jasnije nego u samim Pikettyjevim spisima, gdje je uvelike zastrt znanstvenim analizama, historijskim pripovijestima i didaktičkim razmatranjima. U stripu, unatoč ali i zahvaljujući nužnim simplifikacijama, Pitettyjeve se ideje pokazuju u njihovoj ogoljenosti, kao ono što zapravo jesu - kao ideje. I što se više primičemo kraju stripa to se očiglednije ispostavlja da te ideje nisu nimalo originalne, a kamoli "velike" kao što nas se htjelo uvjeriti. Ispostavlja se da se te ideje navlas poklapaju s onim pseudoidejama što prevladavaju na današnjem tržištu ideja. Očiglednost raste osobito naglo u završnom dijelu, nakon stupanja na scenu Lée, kad narativni zamah popusti i Claire Alet (i sama stručnjakinja i vrsna ekonomistica) krene izričitije izlagati Pikettyjevu teoriju. Antiklimaks ide sve dotle da se čitalac na kraju priče osjeća, iako nesumnjivo pametnijim, prilično razočaranim. Pa i pomalo izmorenim i čak, ako je malo osjetljiviji, iživciranim. Shvaća da se u krajnjoj liniji radilo o indoktrinaciji, i malo čemu drugom. Shvaća da je i ovdje kritiku starih dogmatičnih ideologija zamijenio kruti dogmatizam novih neupitnosti, koji ne pretpostavlja niti omogućuje apsolutno nikakvu kritiku. Umjesto ideja koje bi mogle potaknuti nov način razmišljanja o ekonomiji i politici, našao je uobičajene floskule kakve pobiremo po bespućima masmedijske pustare. Umjesto misli koja bi mogla napokon učiniti ekonomiju i ekonomske realitete predmetom mišljenja njihovim uklapanjem u okvir izdašne političke filozofije, našao je - izuzmemo li dakle poučne povjesnice i korisne informacije što potpuno prestaju na 125. stranici - samo redoviti set klišeja, uobličenih na kraju u pravi pravcati manifest europske inačice "Woke" pokreta. Konvencionalni demokratizam, konvencionalni internacionalizam, konvencionalni ekologizam, konvencionalni feminizam, konvencionalni (i usto vulgaran i uvredljiv) kult mladosti, konvencionalni (i usto već krajnje zastarjeli) multikulturalizam, konvencionalni edukacionizam, konvencionalni ekspertizam, konvencionalni birokratizam, sve je tu. Čitava raskošna dogmatika i liturgika suvremene Progresističke crkve, i to u posve neskrivenom, neoriginalnom, zasljepljujuće banalnom obliku.

Ali konvencionalnost svega toga nije problematična zato što je konvencionalna. Ona je problematična zato što je lažna. A lažna je jer dosljedno prikriva nešto ključno i prvobitno: to da općevažeći konsenzusi koje Piketty uzima zdravo za gotovo, principi na kojima temelji svoju doktrinu, nisu postignuti ili izvedeni na tradicionalan demokratski način, "odozdo", već su u cijelosti nametnuti "odozgo" tehničkim sistemom (izraz preuzimam od Jacquesa Ellula i Ivana Illicha, smatrajući ga beskrajno preciznijim i korisnijim od pomodnih kovanica kojima se želi označiti ta stvarnost, uključujući Varoufakisov zamamni "tehnofeudalizam"). Previđanje ključne podaničkeveze ekonomije s tim sistemom, koji je nešto mnogo realnije i konkretnije, složenije i obuhvatnije od maglovite "tehnokracije" na koju ga većina današnjih kritičara želi svesti, omogućuje Pikettyju da isključi iz igre sve faktore koji bi mogli dovesti u pitanje nove dogme i čijim bi se uzimanjem u obzir mogla pružiti teoretska osnova za dublju socijalnu kritiku, uključujući pitanje porasta nejednakosti. Ellul je osobito jasno i potanko pokazao da nije kapitalizam kao takav ono što stvara rastuće nejednakosti, već je to sam tehnički sistem u koji je kapitalizam neminovno uklopljen i koji ga preoblikuje - do neprepoznatljivosti - u skladu s vlastitim besciljnim, autonomnim, automatskim i totalizirajućim funkcioniranjem. Uslijed toga, i sama suvremena ekonomija po nuždi postaje "antidemokratska" (Ellul, La Technique ou l'enjeu du siècle, 1954.). Demokratski konsenzusi u društvima koja postaju sve tehniziranija ne mogu biti drugo do laž, privid, obmanjivački mehanizmi jedne "tehničke ideologije" koja služi kao paravan za stvarno stanje i zbivanje. Otud nužnost propagande u takvim društvima: svi u stvarnom životu moraju bespogovorno, i čak od srca, prihvatiti ono što se nudi na globalnoj ljestvici informacije, ali svatko je za sebe, u svojoj glavi, slobodan to odbiti. Ta umjerena shizoidnost prikladno je ublažena verzija Narodnog prosvjećivanja i Agitpropa u društvima koja se smatraju demokratskima, i Ellul je među ostalim pokazao i u kojoj su mjeri ona prisiljena baštiniti te mrske dvadesetostoljetne tradicije (što je vjerojatno i glavni razlog zbog kojeg današnji sveučilišni aparat u tako širokom luku zaobilazi Ellula, dok od Illicha, kojem će tu i tamo dati pravo govora, pažljivo probire ono što mu odgovara izostavljajući sve na čemu se to temelji). U toj situaciji, napadati proizvodnju sve većih nejednakosti kao inherentno svojstvo kapitalizma znači namjerno ili nenamjerno - na kraju krajeva, svejedno je - zatvoriti oči pred stvarnosti koja bode u oči i uključiti se u veliki propagandni pogon tehnicističkog opsjenarstva. Čini mi se naime da ne treba biti ni suviše bistar ni suviše upućen da bi se uvidjelo kako je ono što danas dovodi do porasta nejednakosti isto ono što je dovodilo do tog porasta jučer, i što će bez greške nastaviti dovoditi do njega sutra, a to je tehnički sistem kao takav, odnosno sama infrastruktura visokotehniziranog društva kakvo je naše. U takvom društvu biti bogat znači, i sve više znači, raspolagati tehnološkim sredstvima - koja su posebna, i bitno se razlikuju od nekadašnjih sredstava proizvodnje (što promiče gotovo svima koji se danas bave tim pitanjima na znanstvenoj razini, i koji se zbog toga najčešće doimaju kao da govore o svijetu kojeg više nema); biti siromašan znači, i sve više znači, oskudijevati tim sredstvima (a ne nekima drugima). Pristup informacijama i vladanje informacijskim vještinama apsolutno su mjerilo svačije ekonomske sposobnosti, bez iznimke i bez mogućnosti uzmaka ili promjene. Piketty je naravno, kao i većina istaknutih intelektualnih boraca za socijalnu pravdu putem ekonomskog napretka, itekako svjestan toga, ali i on je izgleda kadar ponuditi samo jedno rješenje za izlazak iz škripca. Opskrbimo što veći broj ljudi tim sredstvima, osigurajmo pristup informacijama što većem broju ljudi, obrazujmo što veći broj ljudi. I ovdje međutim valja upitati tko smo to "mi"? Odgovor je sasvim jasan i jedan jedini: "mi" smo država. Za izvršenje takva golemog zadatka sposobna je, bez ikakve moguće dvojbe, isključivo država. Piketty doduše ima prednost što to jasno priznaje, pred onima koji još maštaju o "preuzimanju sredstava proizvodnje" od nekog drukčijeg "mi" koji će, kad postigne svoj cilj, natjerati državu da uspostavi posve drukčiji i zajamčeno bolji poredak. Ali upečatljivo je i znakovito da pred neoliberalističkom prijetnjom trezveniji progresisti kao što je Piketty ne nalaze drugo uporište za nadilaženje ili transformaciju kapitalizma osim u nekom obliku intervencionizma. Treba ipak biti realan. Treba klimati s onim što se ima, i prestati tražiti nemoguće. Jer boljitak nam je zapravo nadohvat ruke, treba je samo pružiti administracijama koje jedine imaju moć ostvariti naše želje i ispuniti naše potrebe. Nema više razloga boriti se s vjetrenjačama prošlosti, u naše doba vjetroelektrana. Nadrasli smo te infantilizme naših zaostalih predaka, tih mumija, i napokon smo osposobljeni za učinkovitu suradnju s etabliranim agencijama koje se više ne mogu oglušiti na naše zahtjeve ako smo dovoljno pametni, brzi i složni. Zasučimo stoga rukave i sudjelujmo u jedinoj ozbiljnoj igri izgradnje boljeg svijeta, služeći se svim dostupnim oruđem iz ponuđenih nam državnih alatnica. Zbilja nevjerojatan napredak mišljenja, koji obećava svjetliju budućnost.

(U vidu prikladnog dodatka, dodajemo izvadak iz navedena Ellulovog djela: "Zacijelo, ako produkcija postane golema, ako je sistem preraspodjele savršen (i jednom ustanovljen više se ne mijenja), taj spoj [između ekonomije i države] može nestati. Isto tako, i ako moderna tehnika iščezne. Ali bolje je misliti sučelice realitetima. Činjenica da je ekonomija vezana za državu, i obrnuto, utvrđena je na tehničkom temelju tako da obje teže postati aspekti istog fenomena koji nije puko dometanje već postojećih fenomena. To novo obilježje zaslužuje, čini mi se, veliku pažnju, jer zbog razvoja tehnika problem s kojim smo suočeni nadilazi probleme uobičajenog etatizma ili socijalizma. Ne radi se o jednostavnom fenomenu porasta moći, ili borbe protiv kapitalizma; svjedočimo nastanku novog organizma, tehničke države [...] koja osigurava život ekonomije u mjeri u kojoj ova sama postaje tehnička [...] Ta dvostruka relacija zbog koje država osigurava čitav život nacije, i zbog koje sve što pripada naciji teži ka državi, precizira se, utvrđuje, petrificira kad u igru uđu tehnički elementi. Ono što je bilo težnja postaje okvir, ono što je bio diskurs postaje sredstvo, ono što je bio administracijski odnos prema narodu postaje organizacija. [...] Stoga se više ne postavlja pitanje bogatstva i raspodjele. Jer ekonomija je u toj sintezi ponovo postaje sluškinja, kad je povjerovala da je postala gospodarica s Karlom Marxom.")

• Piketty, ekonomija za neznalice (1)
• Piketty, ekonomija za neznalice (2)
• Piketty, ekonomija za neznalice (3)
• Piketty, ekonomija za neznalice (4)

Marko Gregorić rođen je u Zagrebu 1975. Diplomirani je filozof i religiolog. Prevodilac je i pisac. Član je Društva hrvatskih književnih prevodilaca (DHKP) i Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika (HZSU).

Odabrana bibliografija prijevoda

• Charles Péguy, O Bergsonu, Sandorf, Zagreb, 2022.
• Annie Ernaux, Jedna žena, Multimedijalni institut - MaMa, Zagreb, 2021.
• Antoine Compagnon, Antimodernisti, Matica Hrvatska, 2020.
• Maryam Madjidi, Marx i lutka, Sandorf, 2019.
• Catherine Malabou, Ontologija nezgode, Multimedijalni institut - MaMa, Zagreb, 2016.
• Julien Gracq, Obala Sirta, Naklada Pelago, Zagreb, 2015.
• Amos Oz i Fania Salzberger-Oz, Židovi i riječi, Fraktura, Zagreb, 2015.
• Gilles Deleuze/Félix Guattari, Antiedip, Sandorf & Mizantrop, Zagreb, 2015.
• Gilles Deleuze/Félix Guattari, Tisuću platoa, Sandorf & Mizantrop, Zagreb, 2013.
• Karen Armstrong, U prilog Bogu, Naklada Ljevak, Zagreb, 2012.
• Jacques Ellul, Anarhija i kršćanstvo, DAF, Zagreb, 2011.
• Yasmina Khadra, Bagdadske sirene, Naklada Ljevak, Zagreb, 2010.
• Jean-François Lyotard, Augustinova ispovijest, Naklada Ljevak, Zagreb, 2009.
• Alain Badiou, Sveti Pavao – utemeljenje univerzalizma, Naklada Ljevak, Zagreb, 2006.
• Jean-Claude Kaufmann, Iznalaženje sebe/Jedna teorija identiteta, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2006.
• Michel De Maule i Institut za audovizualne umjetnosti, Ivo Malec: polikromni portret, Antibarbarus, Zagreb, 2005.

Publikacije :

• Marko-Marija Gregorić, Pod čarobnjakovim plaštem, Sandorf, Zagreb, 2022.
• Marko-Marija Gregorić, Ružmarin (pjesme i prepjevi), Sandorf, Zagreb, 2022.
• Marko-Marija Gregorić, Uz krizu kritike, Transkulturološki eseji, Sandorf, Zagreb, 2020.
• Marko-Marija Gregorić, Riječi, pod nosom/Ogledi o metafizičkom značenju prevođenja, Sandorf, Zagreb, 2013.
• Časopisi i porali (eseji, prijevodi, pjesme): Čemu, Europski glasnik, Vijenac, Tema, 15 dana, arteist.hr, nemo-casopis.com, DugoSelo.INFO.

Ovaj prilog sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.