Politička iluzija

Piše Marko-Marija Gregorić

Već je rijetko tko kadar zanijekati premoćni utjecaj politike u svim dimenzijama čovjekova postojanja, a kamoli tom utjecaju izmaknuti. Čak i oni koji se izjašnjavaju kao "apolitični" pokazuju se itekako "političnima" kad zagusti, kad politika zadre u njihove vlastite živote. Ali ipak, pitanje i dalje ostaje što te riječi - politika, političko - zapravo znače.

Jedna od najboljih knjiga Jacquesa Ellula, objavljena davne 1965., nosi naslov "Politička iluzija". U njoj pisac pokazuje što je politika - u širokom i istodobno preciznom smislu "djelovanja vezanog za sferu javnih interesa kojima upravlja i koje reprezentira država" - postala u našemu "visokotehniziranom" društvu, te zbog čega je ona neizbježno postala to što je postala. Riječ je o kompleksnoj, višedimenzionalnoj, iznimno argumentiranoj znanstvenoj studiji koja se ne može svesti na nekoliko temeljnih općih formula, konvertibilnih u masmedijsku frazeologiju. No, unatoč tome nadaje se ona veoma čitljivom i aktualnom, dapače neke njene analize pokazuju se danas još prodornijima, neki njeni zaključci još točnijima, neka njena predviđanja još dalekovidnijima nego što su mogli biti u vrijeme pisanja. Kao i u drugim Ellulovim knjigama, i u ovoj se mogu naći upečatljivi "proročki" uvidi. I ova je k tome, kao i druge, napisana čudesno jasnim i razgovijetnim jezikom, potpuno lišenim uobičajenih misaonih zavrzlama. Ali upravo je to, u isti mah, i ono što je u očima današnjeg upućenijeg čitaoca čini gotovo banalnom: ma koliko zvučalo uvjerljivo, sve tu kao da je već rečeno, apsolvirano, prevladano, uglavnom "ništa nova pod suncem" - sve, počevši od samoga naslova.

"Politička iluzija" u Ellulovu shvaćanju nema, međutim, nikakve veze s uobičajenim banalnostima koje taj izraz vjerojatno doziva u pamet, tipa otrcanih tvrdnji poput "Politika, to je puka varka"; "Političari samo lažu"; "Politika je k...." i slično. Naprotiv. Ellul u knjizi dosljedno pokazuje kako je upravo sam suvremeni političar najveća žrtva te iluzije u ime koje djeluje; pokazuje da je s politikom na stvari nešto kudikamo složenije, gore i opasnije od tobožnjih "teorija zavjere", i da je razvoj politike kao i shvaćanja političkog počevši od 1945. pretrpio toliko temeljite promjene da ga klasične političke teorije više nisu sposobne objasniti; i Ellul nipošto ne poziva na "apolitičnost", kao što su mnogi pogrešno zaključili jer ga nisu čitali, nego upravo suprotno: on poziva, vrlo glasno u završnom dijelu knjige, na radikalno odbacivanje političke iluzije - iluzije da je današnja politika išta drugo, i da može biti išta drugo osim pogubne iluzije - kako bi čovjek ponovo mogao iznaći mogućnost i stvoriti uvjete za autentično političko djelovanje.

Opasnost političke iluzije prema Ellulovu mišljenju proizlazi ponajprije iz religijsko-mitskog obilježja koje je politika zadobila u dvadesetom stoljeću svojim sve tješnjim i sve više ropskim odnosom s državom novog tipa ("visokotehniziranom", koju će američki sociolozi kasnije nazvati "administrativnom", usredotočujući se na samo jedan njezin aspekt i zanemarujući ostale). Ellul piše: "Sve je postalo političko pitanje. Uključujući vrijednosti. Treba ostvariti pravdu, slobodu i čak, pomoću znanosti i informacije, istinu. Ali koji je stav prosječnog čovjeka u tom pogledu? Jedino država može i treba to učiniti. Država treba osigurati socijalnu pravdu, ona treba zajamčiti istinu u informaciji, ona mora zaštititi slobodu (što vodi Titovoj smicalici: što je država moćnija, to ima više slobode) ... Politički angažman stoga je usporediv s religijom. Uostalom, oba termina sadrže istu konotaciju 'vezivanja pojedinca' (in wadium, re-ligare). Tako se taj angažman pretvara u pravi bijeg od sebe, od svoje vlastite sudbine, od svojih vlastitih odgovornosti ... Sve je pitanje organizacije, sve je kolektivno pitanje. To omogućuje izbjegavanje osobne odgovornosti, koja se zamjenjuje univerzalnom; svi smo ubojice, to znači: nitko to nije individualno, dakle ja nisam. Priznanje da sam gad zato što živim u zapadnom svijetu koji izrabljuje Treći svijet omogućuje mi da osobno nastavim biti gad, bez ikakve opasnosti, pridružujući se političkom pokretu i vičući na ulici... I sve te obznane skrupuloznosti, loše savjesti, zajedničke odgovornosti brzo se razrješuju u svaljivanju krivnje na mrskog Neprijatelja na suprotnoj strani, fašista ili komunista." Ako se danas ove riječi mogu činiti banalnima, ako izgleda kao da one pripadaju nadmašenom jeziku stare i neupotrebljive humanistike, to je samo paradoksalno ali i prilično jasno svjedočanstvo da je ono na što su one upućivale očuvalo svu svoju moć i sav svoj realitet.

Jer, tko može poreći - i čime? - da je to religijsko-mitsko obilježje politike i dalje itekako aktualno? Sve ukazuje na to da je ono još aktualnije nego prije sedamdeset godina. Sve ukazuje na to da je ono jedinoaktualno, jedino realno, jedino djelatno, dok se sve pozitivnije i optimističnije koncepcije politike što ih je u tolikom broju iznjedrilo prošlo stoljeće pokazuju pukim neostvarenim i neostvarivim snovima. Ili, u najboljem slučaju, zanimljivim muzejskim primjercima istrošenih ideologija. Vjera prosječnog čovjeka - onog, danas, koji je primjereno psihosocijalno oblikovan Internetom - u političku iluziju, u mitski legitimitet države kao jedine sile sposobne i ovlaštene rješavati sve međuljudske odnose, očito je u porastu posvuda.Kao što je očito da se čitav metadiskurs "ljudskih prava", "jednakosti", "demokracije" itd. sve više promeće, iz skupa političkih principa i zatim poštapalica, u arsenal idola koji služe za borbu protiv mitološkog i religijskog Neprijatelja. Ali prva žrtva te borbe je, kao i inače kad se radi o id(e)ološkoj borbi, sama realnost. Na krajnjem stupnju političke iluzije i njenog sveopćeg i nesvjesnog prihvaćanja, sve postaje spektakl (Ellul je, usput budi rečeno, govorio o spektaklu u tom smislu prije Deborda - s kojim je bio blizak). Tako su danas rock zvijezde, filmski glumci, komedijanti i kompjuterski tehničari predvodnici političke borbe za pravdu te ine Vrednote u oblasti "javnog mnijenja", koja je za mnoge postala jedina oblast vrijedna općeg interesa. Za prosječnog internetliju, Roger Waters veći je autoritet za Izrael i Palestinu od Normana Finkelsteina. Elon Musk je, očito, moćniji politički akter od premijera bilo koje svjetske države. Politički glas holivudske glumice rezonantniji je od glasa parlamentarnog zastupnika. Čitava politička zbilja postala je produkt informacijske propagande, igre informacija i kontrainformacija na digitalnim pozornicama pod pokroviteljstvom najsilnijih, tehnološki najnaoružanijih država. Ellul nipošto nije bio jedini koji je u prošlom stoljeću predvidio taj razvoj i kritizirao "društvo spektakla" osobito pod aspektom političke iluzije. Na samom početku stoljeća, 1908., briljantni Karl Kraus opisao je politiku kao "scenski efekt". I mnoštvo, mnoštvo drugih otad je dodirnulo u taj živac. Ali ono što tvori perverzni moment današnjice, zazorni obrat u čitavoj situaciji, jest upravo pretvaranje onih koji su najpozvaniji i najsposobniji suprotstaviti se pseudopolitičkom iluzionizmu u njegove glavne, dobrovoljne žrtve i vodeće promotore.

Marko Gregorić rođen je u Zagrebu 1975. Diplomirani je filozof i religiolog. Prevodilac je i pisac. Član je Društva hrvatskih književnih prevodilaca (DHKP) i Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika (HZSU).

Odabrana bibliografija prijevoda

• Charles Péguy, O Bergsonu, Sandorf, Zagreb, 2022.
• Annie Ernaux, Jedna žena, Multimedijalni institut - MaMa, Zagreb, 2021.
• Antoine Compagnon, Antimodernisti, Matica Hrvatska, 2020.
• Maryam Madjidi, Marx i lutka, Sandorf, 2019.
• Catherine Malabou, Ontologija nezgode, Multimedijalni institut - MaMa, Zagreb, 2016.
• Julien Gracq, Obala Sirta, Naklada Pelago, Zagreb, 2015.
• Amos Oz i Fania Salzberger-Oz, Židovi i riječi, Fraktura, Zagreb, 2015.
• Gilles Deleuze/Félix Guattari, Antiedip, Sandorf & Mizantrop, Zagreb, 2015.
• Gilles Deleuze/Félix Guattari, Tisuću platoa, Sandorf & Mizantrop, Zagreb, 2013.
• Karen Armstrong, U prilog Bogu, Naklada Ljevak, Zagreb, 2012.
• Jacques Ellul, Anarhija i kršćanstvo, DAF, Zagreb, 2011.
• Yasmina Khadra, Bagdadske sirene, Naklada Ljevak, Zagreb, 2010.
• Jean-François Lyotard, Augustinova ispovijest, Naklada Ljevak, Zagreb, 2009.
• Alain Badiou, Sveti Pavao – utemeljenje univerzalizma, Naklada Ljevak, Zagreb, 2006.
• Jean-Claude Kaufmann, Iznalaženje sebe/Jedna teorija identiteta, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2006.
• Michel De Maule i Institut za audovizualne umjetnosti, Ivo Malec: polikromni portret, Antibarbarus, Zagreb, 2005.

Publikacije :

• Marko-Marija Gregorić, Pod čarobnjakovim plaštem, Sandorf, Zagreb, 2022.
• Marko-Marija Gregorić, Ružmarin (pjesme i prepjevi), Sandorf, Zagreb, 2022.
• Marko-Marija Gregorić, Uz krizu kritike, Transkulturološki eseji, Sandorf, Zagreb, 2020.
• Marko-Marija Gregorić, Riječi, pod nosom/Ogledi o metafizičkom značenju prevođenja, Sandorf, Zagreb, 2013.
• Časopisi i porali (eseji, prijevodi, pjesme): Čemu, Europski glasnik, Vijenac, Tema, 15 dana, arteist.hr, nemo-casopis.com, DugoSelo.INFO.

Ovaj prilog sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.