Presuđivanje judaizmu

Danas je sve više politički korektno biti anticionist. Pred ratom što ga vodi Država Izrael velik dio javnog mnijenja zauzima izričito anticionistički stav, propitujući ne samo metode vođenja tog rata nego i same idejne temelje osnivanja i opstanka te države. U debatu se kao i uvijek uključuju i vodeći intelektualci. Ali dok je ono protiv čega se ovdje podiže glas prilično jasno, za što se konkretno zalaže daleko je manje jasno - a u slučaju intelektualaca osobito, mnogo problematičnije

Referiram se na kratki tekst što ga je nedavno (30. rujna 2024.) objavio poznati talijanski filozof Giorgio Agamben na svojem portalu quodlibet.it. - kratki tekst ali s impozantnim naslovom Kraj judaizma. Agamben, nekadašnja ikona ljevice koja se voli nazivati radikalnom, ali ikona koja je naglo pala u nemilost među svojima nakon što je izrazila svoj politički sablažnjivo nekorektni stav prema mjerama poduzetim za vrijeme pandemije, na svojem portalu već neko vrijeme objavljuje kratke tekstove s impozantnim naslovima te odgovarajuće impozantnim sadržajem. Jedan od zadnjih njegovih tekstova, na koji se ovaj o judaizmu nadovezuje, tako nosi moćan naslov Rekvijem za Zapad. On počinje sljedećim riječima: "Potkraj 19. stoljeća, Moritz Steinschneider, jedan od osnivača znanosti o judaizmu izjavio je, izazivajući sablazan kod mnogih pravovjernih umova, da je jedino što se može učiniti za judaizam osigurati mu dostojan sprovod. Moguće je da se njegov sud danas može primijeniti i na Crkvu i na sveukupnu zapadnu kulturu." Nakon toga slijedi uistinu dojmljiv sud nad Zapadom i njegovim kršćanstvom, izrečen kroz poetsko-teološko-filozofsko razmatranje crkvenog himna Dies irae, himna koji je, kao što ističe autor, sve do modernog doba bio dio mise za pokojnike.

U tekstu o judaizmu, pak, nema nikakvog rekvijema, nikakvih zadušničkih tonova - već samo suha obznana više-manje izvjesnog kraja. To je možda stoga što židovstvo ni povijesno gledajući nije tako sklono uzvišenoj poetičnosti i spektakularnosti kao kršćanstvo, manje je rapsodijsko. U svakom slučaju, proglašenje kraja judaizma izgleda ne zahtijeva razrađeno i stilizirano suđenje, sa svim redovitim pravnim i sudbenim aparatom (Agamben je i pravnik a ne samo filozof), već samo jednostavan i izravan pravorijek. Taj je pravorijek u cijelosti sadržan već u prvoj rečenici: "Smisao onog što se danas događa u Izraelu nije shvatljiv ako se ne uzme u obzir da je cionizam dvostruka negacija povijesne stvarnosti judaizma." Zatim se pojašnjava kako je taj cionizam u isti mah "vrhunac procesa asimilacije... koji je s vremenom uništio hebrejski identitet" (prva negacija) i "negacija izgnanstva koje je zajedničko počelo svih nama poznatih povijesnih oblika judaizma" (druga negacija). Ukratko i jednostavnijim riječima kazano, cionizam je kriv za kraj judaizma i time i židovstva u svakom shvatljivom i prihvatljivom smislu, jer je židove prisilio da prihvate modernu nacionalnu državu, da postanu Židovi i tako se odreknu svojeg konstitutivnog izgnaničkog identiteta - onog jedinog legitimnog identiteta vječnih Žida. Posljednja formulacija presude glasi: "Judaizam, koji nije umro u Auschwitzu, danas se možda primiče svom kraju." To je uistinu potresan zaključak koji se, čini mi se, može shvatiti na različite načine.

Ali premda se može činiti drukčije, i unatoč višesmislenosti zaključka, Agambenova glavna teza u biti nije nimalo originalna. Naprotiv, ona je jedan od mnogobrojnih i sve brojnijih izraza temeljnog stava koji je danas općenito prihvaćen u prosvijećenim krugovima zapadnih i internacionalnih intelektualaca. Pomalo paradoksalno, ovdje se kao i ponegdje drugdje i opet pokazuje da su upravo oni koji najžešće kritiziraju Zapad možda i nesvjesno najviše privrženi njegovim prešućenim i nepriznatim pretpostavkama. Jedna od tih pretpostavki, danas skrivena u toliko zabitnim kucima kolektivne svijesti da je potpuno neprepoznatljiva, jest pretpostavka da mi, zapadni intelektualci koji sa svojim internacionalizmom osuđujemo Zapad zbog njegovih nepravdi i zločina, znamo bolje od drugih što je posrijedi u njihovim zemljama i što im treba. Tako talijanski državljanin Agamben zna bolje od većine Izraelaca što je posrijedi u njihovoj unaprijed osuđenoj državi i što im treba (iako ovo posljednje nije eksplicirao, i dalo bi se možda doći do zaključka da on misli da im treba upravo ono što misle da im treba njihovi najljući neprijatelji). Ali jedno je očito da treba nama, a to je naš sud nad njima. Bez našeg statusa univerzalnih arbitara, gotovi smo; gubimo ne samo svoj identitet, koji smo ionako odavno izgubili bez prevelikog žaljenja, nego i samo svoje javno postojanje. "Breme bijelog čovjeka" ovdje preživljava u toj difuznoj i nastranoj varijanti. Zacijelo, europski i američki umnici koji pravednički sahranjuju hegemonijski Zapad i njegove odurne tvorevine jedini su u poziciji da dijele lekcije drugima, osobito one koje se tiču načina - uvijek samo jednog jedinog - da budu, ostanu ili postanu, ono što jesu. Mi koji smo izgubili svaki konkretniji identitet u odličnoj smo prilici da sudimo o drugima i zgodimice nad drugima u pogledu njihova identiteta, jer jedini raspolažemo doista univerzalnim kriterijima za određivanje onoga što smije i onoga što ne smije tvoriti bilo čiji identitet. Ti univerzalni kriteriji, međutim, upravo su oni kriteriji koje je iznjedrio taj Zapad, bio on što bio, u prošla dva stoljeća.

Ne radi se o tome da Agamben kao zapadnjak i goj nema pravo kritizirati, pa i žestoko koliko mu se hoće, bliskoistočne i židovske stvari. Ne radi se toliko ni o tome da je njegova kritika suviše jednostrana i da se temelji na upitnom reduciranju pojmova judaizma i cionizma. Niti čak o pomalo uznemirujućoj činjenici da se njegova kritika savršeno i nekritički uklapa u širi okvir današnje i jučerašnje "progresivne" propagande. Problem uopće ne počiva toliko u samom sadržaju njegove kritike koliko u tome da je posrijedi, kao što je on sam istaknuo u svojem Rekvijemu, osobita vrsta krisis, odnosno suda: to je prijeki i neopozivi sud kojim se odlučuje o životu i smrti, "na temelju kojeg odlučujemo što od Zapada umire a što živi". Primijenjen na judaizam, takav se sud pokazuje još mnogo problematičnijim nego primijenjen na Zapad među ostalim i zato što se tu presuđuje bez prisutnosti okrivljenika i bez prisutnosti porote. Presuditi apstrakciji kao što je Zapad po kratkom postupku nije ništa osobito novo ni opasno, naprotiv; okrivljenik je tu krajnje neodređen i nijem, a porotu tvore većinom istomišljenici. Ali presuditi apstrakciji kao što je judaizam, u ime bilo koje "jedine nama poznate" povijesne realnosti i u komfornoj sudnici zapadnjačke intelektualne elite, znači konkretno, politički se staviti na stranu onih koji čine sve kako bi konkretno presudili konkretnim židovskim životima. Jer, dok u slučaju Zapada izgleda ima neke šanse da nešto od njega opstane po našoj presudi, u slučaju judaizma te šanse očito nema - osim možda u vidu opstanka golih života bezimenih državljana najgore države u povijesti čovječanstva, koja što prije ima nestati s lica zemlje.

Napisao: Marko Gregorić

Marko Gregorić rođen je u Zagrebu 1975. Diplomirani je filozof i religiolog. Prevodilac je i pisac. Član je Društva hrvatskih književnih prevodilaca (DHKP) i Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika (HZSU).

Odabrana bibliografija prijevoda

• Charles Péguy, O Bergsonu, Sandorf, Zagreb, 2022.
• Annie Ernaux, Jedna žena, Multimedijalni institut - MaMa, Zagreb, 2021.
• Antoine Compagnon, Antimodernisti, Matica Hrvatska, 2020.
• Maryam Madjidi, Marx i lutka, Sandorf, 2019.
• Catherine Malabou, Ontologija nezgode, Multimedijalni institut - MaMa, Zagreb, 2016.
• Julien Gracq, Obala Sirta, Naklada Pelago, Zagreb, 2015.
• Amos Oz i Fania Salzberger-Oz, Židovi i riječi, Fraktura, Zagreb, 2015.
• Gilles Deleuze/Félix Guattari, Antiedip, Sandorf & Mizantrop, Zagreb, 2015.
• Gilles Deleuze/Félix Guattari, Tisuću platoa, Sandorf & Mizantrop, Zagreb, 2013.
• Karen Armstrong, U prilog Bogu, Naklada Ljevak, Zagreb, 2012.
• Jacques Ellul, Anarhija i kršćanstvo, DAF, Zagreb, 2011.
• Yasmina Khadra, Bagdadske sirene, Naklada Ljevak, Zagreb, 2010.
• Jean-François Lyotard, Augustinova ispovijest, Naklada Ljevak, Zagreb, 2009.
• Alain Badiou, Sveti Pavao – utemeljenje univerzalizma, Naklada Ljevak, Zagreb, 2006.
• Jean-Claude Kaufmann, Iznalaženje sebe/Jedna teorija identiteta, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2006.
• Michel De Maule i Institut za audovizualne umjetnosti, Ivo Malec: polikromni portret, Antibarbarus, Zagreb, 2005.

Publikacije :

• Marko-Marija Gregorić, Pod čarobnjakovim plaštem, Sandorf, Zagreb, 2022.
• Marko-Marija Gregorić, Ružmarin (pjesme i prepjevi), Sandorf, Zagreb, 2022.
• Marko-Marija Gregorić, Uz krizu kritike, Transkulturološki eseji, Sandorf, Zagreb, 2020.
• Marko-Marija Gregorić, Riječi, pod nosom/Ogledi o metafizičkom značenju prevođenja, Sandorf, Zagreb, 2013.
• Časopisi i porali (eseji, prijevodi, pjesme): Čemu, Europski glasnik, Vijenac, Tema, 15 dana, arteist.hr, nemo-casopis.com, DugoSelo.INFO.

Ovaj prilog sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.