Priče o tehnici

Riječ "tehnologija", kao i riječ "ideologija", već se dugo rabi toliko često i na toliko neodređene načine da je njezino značenje postalo neupitno: svatko kao da zna, kao da mora znati o čemu govori kad se služi tim pojmovima. Ali imalo podrobnija analiza pokazuje da su to postale puke oznake za fenomene koji nam u samoj svojoj biti izmiču.

To da čovjek živi u pričama, u "narativima" kao što se danas više voli reći - valjda da bi se zvučalo pametnije i suvremenije - jedna je od mnoštva dubokih filozofskih istina što su se s vremenom i njegovom nagrizajućom silom pretvorile u banalnosti. Ali i sama ta činjenica svjedoči, možda pedalj dalje od svoje banalnosti, o tome da su priče koje su donedavno imale antropološki i kulturno oblikovnu moć tu moć izgubile. Drugim riječima, one više ne dopuštaju čovjeku da u njima živi, da se egzistencijalno formira sudjelujući u njima. One se mogu i dalje pričati, ali više ne tvore i ne mogu tvoriti dijelove doista smislene i smislodajne cjeline jer su izgubile svaku neverbalnu karakteristiku, te su postale posve odijeljene jedne od drugih. Upravo to, taj gubitak globalne jezične matrice, omogućuje im međutim da i same funkcioniraju, u tom fragmentiranom stanju, kao stanoviti "metanarativi". Današnje priče, barem one s većim egzistencijalnim i društvenim utjecajem, priče od kojih su mnoge prepričane verzije starih priča ili fragmenti starih priča, služe ponajprije, lišene svake konkretnije narativne strukture, kao objašnjenja ili ilustracije događaja i pojava što nužno definiraju aktualnost.

Upravo je zbog toga, mislim, tako teško i nezahvalno promišljati fenomen "tehnologije". U većini slučajeva, naime, smatra se da se bez daljnjeg zna što se promišlja, da se pouzdano zna o čemu se govori. Ali ako se malo bolje pogleda, primjećuje se da većina onih koji pokušavaju analizirati "tehnologiju" zapravo analizira jedan njezin dio ili aspekt, kojim se onda služi kao interpretativnim ključem za cjelinu. Koja stoga ostaje potpuno misaono netaknuta, kao svojevrsni noumenon. Tako sve vrvi od pojmova s prefiksom "tehno-", počevši od same "tehnologije", ali ni jedan od tih pojmova kao da nema moć označiti globalni fenomen na koji upućuje s dostatnom semantičkom snagom da bi ga omogućio cjelovitije i jasnije osvijetliti i omogućiti analizu koja ne bi bila samo izvanjski komentar ili opis. Svaki od ponuđenih tehnonarativa pruža tek parcijalni uvid u fenomen, služi u najboljem slučaju kao korisno sredstvo u sklopu znanstvenog istraživanja, ali ne može, usprkos svojoj prihvaćenoj ili prešutnoj "metafunkciji", pružiti išta više od stanovita mentalnog i verbalnog dodatka zbilji koja kao da svakim danom sve više izmiče svim pokušajima misaonog dohvaćanja i jezičnog artikuliranja.

Doista, vrijeme velikih kritičkih priča o tehnici prema svemu sudeći je prošlo, zajedno s vremenom velikih, raspoznatljivih ideologija. Relevantne tvrdnje i koncepcije Ellula, Heideggera ili Frankfurtske škole čine nam se danas kao proročanske, ali nitko se više ne može na njih nadovezati na doista konstruktivan, doista inovativan način. To kao da su konačne, zavjetne riječi posljednjih velikana naše intelektualne kulture, uklesane u kamenu dokrajčene povijesti; to kao da je ostavština koja se može citirati i na temu koje se mogu voditi debate, pisati članci i čak disertacije, ali koje nije moguće kreativnije preuzeti i nastaviti na njima graditi. Pred novom zbiljom, našom, zbiljom koja progresivno potkopava doživljaj bilo kakvog kontinuiteta i, slijedom toga, bilo kakve vizije budućnosti, možemo samo zastati (dakako, ako imamo vremena) i umuknuti - i onda možda prikriti taj muk citatima, debatama, člancima i čak disertacijama.

Teškoća govora o tehnici, s one strane debata o njenim utvrđenim aspektima i efektima, uključujući na istraživanjima utemeljene opomene kao i distopijske prognoze, počiva upravo u tom rastućem rascjepu između zbilje i jezika koji je ključno obilježje naše "tehničke civilizacije". Taj rascjep uopće više ne ovisi o ideološkom opredjeljenju, stavovima, mišljenjima, obrazovanju. On je u najstrožem smislu sveprisutan, gotovo sakralan. Svi živimo u njemu, neovisno o tome na koju se stranu stavljamo: jesmo li tehnofili ili tehnofobi, tehnooptimisti ili tehnopesimisti, nešto između toga ili ništa od toga. Volimo li Muska ili ne volimo. Jer ni Musk očito ne zna o čemu se točno radi, na čemu točno radi. Ellul je utvrdio da je tehnika desakralizirala sve i tako učinila sebe objektom sakralizacije. Sakralnost pak uvijek počiva na tom rascjepu između jezika i zbilje, koji onda mora ispuniti nešto treće, neka potpuno nadzemaljska, nadljudska Moć. A kritika - ona plodna - funkcionira samo pod uvjetom da taj rascjep između jezika i zbilje još nije toliki da onemogućuje govor. Karl Kraus mogao je na primjer kritizirati nastajući nacistički režim i "uništenje jezika" koje ga je omogućilo (kako je analizirao Eric Voegelin) dvadesetih i ranih tridesetih, ali ne bi mogao nastaviti to činiti 1940. ili 1942., i to ne samo jer bi tada po svoj prilici izgubio glavu. Nego zato što je tada rascjep postao konačan, i nikakav mu jezik nije mogao odoljeti sve do 1945.

Agamben je, među nekolicinom drugih, nedavno primijetio da se danas nalazimo u sličnoj situaciji. U situaciji u kojoj je taj rascjep postao toliki da "jezik" i "svijet", "vijest" i "stvarnost" postaju jedno. Ta jednost, ta slivenost, ta indiferencija uvijek je rezultat razlike kad ona prijeđe određeni stupanj krajnosti. Nije više moguće razlikovati istinu od laži kad one postanu kategorije koje više nemaju nikakve veze jedna s drugom, već su toliko odijeljene da se pretvaraju u proizvoljnu informaciju o nedohvatljivom realitetu. Treće od istine i laži, laž koja može biti istina i istina koja može biti laž, preuzima igru Moći. Agamben primjećuje da je ta tehnička antinarativnost i antipovijesnost, taj informacijski i komunikacijski nominalizam, nazvali ga kako nam drago, idealno tlo za totalitarizam. U ovom slučaju posrijedi je "demokratski totalitarizam", koji nije toliko spektakularno krvav kao oni dvadesetostoljetni. Ali to ne znači da je i manje opasan, ili da uzima manje žrtava. I ma koliko nam Agambenova gnostička apokaliptika mogla biti sumnjiva, njegov uvid da nam znanstvene analize, tehničke inovacije te izigravanje da još živimo pod starim režimom "buržoaske demokracije" ne mogu pomoći da ponovo otkrijemo živi jezik, sposoban da se utjelovi u međuosobnom govoru i tako omogući "ono političko", dragocjen je. Ali za to otkrivanje možda je potrebna upravo šutnja - premda sasvim drukčija šutnja od našega muka nemoći. Jedna rizična, opasna, šutnja. Šutnja nabijena isključivo potencijalnostima. Upravo na tu šutnju Agamben po svoj prilici upućuje kad govori o potrebi iskorištavanja situacija "progona" i "unutrašnje emigracije" u kojoj se danas prema njegovu mišljenju nalazi, točnije u koju je danas stjeran, svatko tko i dalje želi misliti odnosno živjeti. Jedino takav radikalni i metafizički odmak od jezika tehnike mogao bi omogućiti ponovno stvaralačko zbližavanje s jezikom kojim je moguće govoriti, odnosno na kojem je moguće pričati priče koje to uistinu jesu. Pa onda i one o tehnici, napokon desakraliziranoj i doista podvrgnutoj vrhunskoj čovjekovoj moći koja je logos. Tehnologija je, u tom smislu, tek nešto do čeg imamo doći.

Marko Gregorić

Marko Gregorić rođen je u Zagrebu 1975. Diplomirani je filozof i religiolog. Prevodilac je i pisac. Član je Društva hrvatskih književnih prevodilaca (DHKP) i Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika (HZSU).

Odabrana bibliografija prijevoda

• Charles Péguy, O Bergsonu, Sandorf, Zagreb, 2022.
• Annie Ernaux, Jedna žena, Multimedijalni institut - MaMa, Zagreb, 2021.
• Antoine Compagnon, Antimodernisti, Matica Hrvatska, 2020.
• Maryam Madjidi, Marx i lutka, Sandorf, 2019.
• Catherine Malabou, Ontologija nezgode, Multimedijalni institut - MaMa, Zagreb, 2016.
• Julien Gracq, Obala Sirta, Naklada Pelago, Zagreb, 2015.
• Amos Oz i Fania Salzberger-Oz, Židovi i riječi, Fraktura, Zagreb, 2015.
• Gilles Deleuze/Félix Guattari, Antiedip, Sandorf & Mizantrop, Zagreb, 2015.
• Gilles Deleuze/Félix Guattari, Tisuću platoa, Sandorf & Mizantrop, Zagreb, 2013.
• Karen Armstrong, U prilog Bogu, Naklada Ljevak, Zagreb, 2012.
• Jacques Ellul, Anarhija i kršćanstvo, DAF, Zagreb, 2011.
• Yasmina Khadra, Bagdadske sirene, Naklada Ljevak, Zagreb, 2010.
• Jean-François Lyotard, Augustinova ispovijest, Naklada Ljevak, Zagreb, 2009.
• Alain Badiou, Sveti Pavao – utemeljenje univerzalizma, Naklada Ljevak, Zagreb, 2006.
• Jean-Claude Kaufmann, Iznalaženje sebe/Jedna teorija identiteta, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2006.
• Michel De Maule i Institut za audovizualne umjetnosti, Ivo Malec: polikromni portret, Antibarbarus, Zagreb, 2005.

Publikacije :

• Marko-Marija Gregorić, Pod čarobnjakovim plaštem, Sandorf, Zagreb, 2022.
• Marko-Marija Gregorić, Ružmarin (pjesme i prepjevi), Sandorf, Zagreb, 2022.
• Marko-Marija Gregorić, Uz krizu kritike, Transkulturološki eseji, Sandorf, Zagreb, 2020.
• Marko-Marija Gregorić, Riječi, pod nosom/Ogledi o metafizičkom značenju prevođenja, Sandorf, Zagreb, 2013.
• Časopisi i porali (eseji, prijevodi, pjesme): Čemu, Europski glasnik, Vijenac, Tema, 15 dana, arteist.hr, nemo-casopis.com, DugoSelo.INFO.

Ovaj prilog sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija