Sloboda govora - bez pogovora?

Piše Marko-Marija Gregorić

U javnim raspravama o gorućim problemima, rijetko se kad dobiva dojam da sudionici imalo propituju vlastite stavove. Debate izgleda zahtijevaju potpunu samouvjerenost: to su borbe golim argumentima u kojima se čini da za propitivanja, pa čak i za objašnjenja, ima malo ili nimalo mjesta. Ali posljedica toga je da velike riječi kojima smo obasuti - kao što je npr. sloboda - gube svoja značenja izvan nepomičnih granica jednog jezika koji je, usprkos ili upravo zahvaljujući prividu savršene koherentnosti, lišen same mogućnosti prerastanja u govor.

"Sloboda govora" danas je opet pitanje o kojem se naveliko raspravlja. Posebno, dakako, nakon perioda Covida i u vezi s njime te onim što je nakon njega uslijedilo: takozvanih "informacijskih ratova" u bezgraničnom prostoru Interneta, usporedo s novim ratovima na još ograničenim terenima Planeta. Neki protagonisti tako tvrde da je to "temeljno ljudsko pravo" bilo i jest radikalno ugroženo globalnim medijskim informiranjem, te pružaju za to mnogo argumenata; drugi to niječu, pružajući jednako mnogo nešto drukčijih argumenata; treći pak smatraju da je to nevažno pitanje, koje su u međuvremenu zamijenila mnogo važnija, bez ikakvog nastojanja argumentacije, a postoje konačno i oni, vjerojatno sve brojniji, koji su si prestali razbijati glavu tim i takvim pitanjima. I na to imaju potpuno i neosporivo pravo, ti potonji, upravo u skladu s univerzalno obznanjenom i neupitnom vladavinom slobode (govora, a onda valjda i šutnje) u našim demokratskim društvima. U svakom slučaju, svi osim tih potonjih izgleda misle da pouzdano znaju što je ovdje posrijedi, što označava sintagma "sloboda govora". Tu kao da se ne zahtijevaju nikakva objašnjenja, već samo argumenti. I svi izgleda smatraju da je ono što je na kocki sloboda, a ne sam govor.

U jednom kratkom i uznemirujućem, ali iznimno moćnom tekstu iz 1957. s naslovom "Sloboda govora", veliki francusko-židovski filozof Emmanuel Lévinas tvrdi međutim suprotno. Potkraj tog teksta - u kojem, znakovito, nijednom osim u naslovu nije spomenuta riječ "sloboda" - autor piše u svojstvu zaključka: "Zbog prevelike koherentnosti, govor je prestao govoriti (ili "riječ je izgubila riječ": la parole a perdu la parole)." Temeljna postavka iz koje proizlazi taj zaključak jest to da je sam jezik moderne zapadne civilizacije postao, silom prilika i uslijed dubokih transformacija određenog jedinstvenog ideala, "potpuno zakrčen", a ta civilizacija "civilizacija afazičara". Jasno, da bi se ta postavka i taj zaključak dokraja shvatili, kao i čitav tekst u pitanju, bilo bi potrebno biti prilično upućen u Lévinasovu filozofiju - a Lévinas zacijelo nije lak ni pristupačan autor. Ali zanimljivo je da je taj filozof, pišući prije više od šezdeset godina o tom pitanju, i to povodom Hruščovljeve čuvene javne denuncijacije Staljinovih zločina iz 1956. te problematičnog povijesnog procesa destaljinizacije što je uslijedila, dotaknuo u ono što mi se čini samom srži današnjeg problema: u našu današnju, uistinu sveopću civilizacijsku afaziju kakva se u njegovo vrijeme samo nazirala. Iako je ovdje očito moguće govoriti o nastavku priče, taj nastavak zbog okolnosti nastalih u zadnjih nekoliko godina poprima dimenzije novosti i čak neobičnosti, upravo kao što je u doba pisanja teksta u pitanju razotkrivanje "naslućenih ili već poznatih činjenica" u vezi sa staljinističkim režimom unatoč tome davalo "nesavladiv dojam neobičnosti". Usporednica povijesnih trenutaka je očita, i vrijedna isticanja.

Uglavnom, kao što je filozof i prešutno pokazao, i tada a još i više nego sada glavni problem nije u uspostavljanju granice dokle ide pretpostavljena sloboda riječi, unutar određenog koherentnog diskurzivnog okvira koji se postavlja kao sveobuhvatan jamac njene istinitosti; naprotiv, afazija počinje kad riječ više ne pripada nikome, odnosno kad više nema moći raskinuti s totalitetom postojećega (diskursa). Tada dolazi do situacije u kojoj "nadvladati učinjenu laž ne znači angažirati se u istinitom, nego lagati bez granica". Lagati "u potpunoj slobodi", moglo bi se također reći. U omalovažavanju istinske, istinite riječi, "govorećeg govora", što se ostvaruje među osobama u dijalogu koji je, kako naglašava Lévinas, jedini apsolutan govor ("Riječ govora koji počinje apsolutno u onom koji ga vodi i ide prema drugom koji je apsolutno odijeljen") - u takvoj situaciji raskid s "beskonačnošću laži" više nije moguć. Pa ni u najusavršenijim komunikacijskim mrežama. Naprotiv, jer te se mreže pokazuju samo najnovijim jamcem neumoljive koherentnosti jednog govora bez riječi, upravo tog govora koji je izgubio moć govora: najnovije i najučinkovitije verzije jednog istog totaliteta u kojem su riječi postale "nijemi znakovi anonimnih infrastruktura". Riječi više ne mogu doći do riječi. One više ne razotkrivaju ništa i ne kazuju ništa kao takve, kao elementi jezika sposobnog da preraste u govor, već znače uglavnom "isključivo kroz ono što nam skrivaju", kroz veo svoje realne bez-značajnosti. To mi se čini dosta valjanim opisom današnjeg vladajućeg diskursa, potpuno oblikovanog tehnikom. Već i prema Lévinasu, koji nije ni naslućivao opasnosti "tehnokracije", jezik moderne civilizacije više nije moguće ni dovesti u pitanje jer ne postoji nikakva mogućnost raskida s totalitetom što ga on pretpostavlja kao svoju mogućnost, nikakva izvanjska točka koja bi omogućila njegovu kritiku. Nasuprot tom totalitetu, naime, jedino što postoji i može postojati jest živi, slobodni govor koji je onaj koji "raskida sa svojim vječnim okvirom i vraća se u ljudska usta koja izgovaraju riječ što leti od čovjeka do čovjeka, kako bi sudila povijest umjesto da ostane njezin simptom ili učinak ili lukavština".

Stoga bi u toj levinasovskoj perspektivi možda bilo mnogo bolje - realnije - govoriti ne toliko o slobodi govora koliko o slobodi za govor, kao onom što je ponajprije ugroženo ili čak onemogućeno. U toj perspektivi pokazuje se, sa sve većom i uznemirujućom bjelodanošću, da novi totalitarizam koji prijeti u našem nedostatku slobode za govor, u nemogućnosti pravog dijaloga, u nemogućnosti da itko doista dođe do smislene riječi u javnoj sferi, koja već kao da se potpuno odvojila od političke i društvene zbilje kao što se odvojila od osobnog života pojedinaca, nije toliko političke koliko metafizičke prirode. Kao što kaže Lévinas u svome tekstu: "Politički totalitarizam počiva na ontološkom totalitarizmu. U njemu, biće je sve. To je biće u kojem ništa ne svršava i ništa ne počinje. Ništa mu se ne suprotstavlja i nitko ga ne sudi. Anonimna neutralnost, neosobni svijet, svijet bez jezika." Postoji li i dalje potreba za govorom i njegovom slobodom, koja bi dakle bila upravo ono što ga čini govorom, onda se, u takvom svijetu bez jezika, spoj tih dvaju termina mora temeljiti na potpuno trezvenom, raščaranom pogledu u novi totalitet, novo "biće" u koje smo počeli biti bez ostatka uklopljeni. Pa možda i po cijenu stanovite šutnje, koja će biti rječita upravo zato što je slobodna. Samo pod tim uvjetom, pod tim golemim rizikom vlastite suprotnosti ili onoga što se takvim čini, govor može ponovo zadobiti svoju slobodu, a sloboda jednom doći do riječi. I tu se treba čuvati svakog utopizma, bilo prošlosti ili budućnosti. Jer samo, dakle, u korjenitom ontološkom raskidu može nastati zbiljski procjep koji će omogućiti novi dia-logos, obnovljeni ali u isti mah i radikalno novi razgovor među osobama. Takav dolazak do riječi, takvo ostvarenje radikalne i jedine prave slobode za govor, što možda jedino zaslužuje da se nazove slobodom govora i da se brani i u onom što je preostalo od javne sfere, Lévinas u posljednjoj rečenici svog teksta naziva sasvim prikladnim izrazom - "proročki govor". U toj perspektivi i s tim vokabularom moglo bi se stoga zaključiti, pomalo retorički ali možda i ne suviše neprecizno: dvadeset prvo stoljeće bit će proročko, ili će nastaviti biti navlas isto što je bilo do sada, samo još malo gore.

Marko Gregorić rođen je u Zagrebu 1975. Diplomirani je filozof i religiolog. Prevodilac je i pisac. Član je Društva hrvatskih književnih prevodilaca (DHKP) i Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika (HZSU).

Odabrana bibliografija prijevoda

• Charles Péguy, O Bergsonu, Sandorf, Zagreb, 2022.
• Annie Ernaux, Jedna žena, Multimedijalni institut - MaMa, Zagreb, 2021.
• Antoine Compagnon, Antimodernisti, Matica Hrvatska, 2020.
• Maryam Madjidi, Marx i lutka, Sandorf, 2019.
• Catherine Malabou, Ontologija nezgode, Multimedijalni institut - MaMa, Zagreb, 2016.
• Julien Gracq, Obala Sirta, Naklada Pelago, Zagreb, 2015.
• Amos Oz i Fania Salzberger-Oz, Židovi i riječi, Fraktura, Zagreb, 2015.
• Gilles Deleuze/Félix Guattari, Antiedip, Sandorf & Mizantrop, Zagreb, 2015.
• Gilles Deleuze/Félix Guattari, Tisuću platoa, Sandorf & Mizantrop, Zagreb, 2013.
• Karen Armstrong, U prilog Bogu, Naklada Ljevak, Zagreb, 2012.
• Jacques Ellul, Anarhija i kršćanstvo, DAF, Zagreb, 2011.
• Yasmina Khadra, Bagdadske sirene, Naklada Ljevak, Zagreb, 2010.
• Jean-François Lyotard, Augustinova ispovijest, Naklada Ljevak, Zagreb, 2009.
• Alain Badiou, Sveti Pavao – utemeljenje univerzalizma, Naklada Ljevak, Zagreb, 2006.
• Jean-Claude Kaufmann, Iznalaženje sebe/Jedna teorija identiteta, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2006.
• Michel De Maule i Institut za audovizualne umjetnosti, Ivo Malec: polikromni portret, Antibarbarus, Zagreb, 2005.

Publikacije :

• Marko-Marija Gregorić, Pod čarobnjakovim plaštem, Sandorf, Zagreb, 2022.
• Marko-Marija Gregorić, Ružmarin (pjesme i prepjevi), Sandorf, Zagreb, 2022.
• Marko-Marija Gregorić, Uz krizu kritike, Transkulturološki eseji, Sandorf, Zagreb, 2020.
• Marko-Marija Gregorić, Riječi, pod nosom/Ogledi o metafizičkom značenju prevođenja, Sandorf, Zagreb, 2013.
• Časopisi i porali (eseji, prijevodi, pjesme): Čemu, Europski glasnik, Vijenac, Tema, 15 dana, arteist.hr, nemo-casopis.com, DugoSelo.INFO.

Ovaj prilog sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.