Ubijte me nježno

Pitanje legalizacije eutanazije postaje jedno od središnjih pitanja u zapadnjačkim društvima, kojem se većinom pristupa na dva oprečna načina. Ali to se često čini u istom jeziku, istom zadanom okviru onoga što se (i kako se) smije reći. Postoje međutim i drukčiji pristupi problemu, drukčiji jezici koji nisu tako uzdržani i dlakavi - jedan od njih, upečatljiv, zacijelo je

"Kad zemlja - društvo, civilizacija - dođe do točke da legalizira eutanaziju, u mojim očima gubi svako poštovanje. Tada postaje ne samo legitimno nego i poželjno da se razori, tako da se nečemu drugom - drugoj zemlji, drugom društvu, drugoj civilizaciji - pruži prilika da nastane", riječi su koje je prije nekoliko godina napisao romanopisac Michel Houellebecq u veoma komentiranom (i obilato kritiziranom) kratkom tekstu s naslovom Kako je Francuska izgubila svoje dostojanstvo. Houellebecq se već dugo smatra, osobito u svojoj zemlji, krajnje kontroverznim piscem, i spomenuti njegov tekst i stajališta izražena u njemu samo su kap u moru te, uvelike medijski proizvedene kontroverzije. Posljednja kap njegova je zdušna i neprekinuta potpora Državi Izrael u njezinoj aktualnoj ratnoj politici.

Ali ako se stavi na stranu ta kontroverzna opća slika, ako se Houellebecqov tekst čita neovisno o etabliranim kritičkim diskursima Libérationa i Le Mondea (ako to zapravo nije samo jedan te isti diskurs, koji je i onaj Guardiana, i New York Timesa, i...), njegov stav prema legalizaciji eutanazije uopće ne zaslužuje tako strastveno sporenje. Hoću reći, zaslužuje više argumentirano i manje pristrano sporenje od onog na koje obično nailazi (kao, uostalom, i njegova podrška Izraelu). Jer sam taj stav pokazuje se prilično argumentiranim i razumnim. Još ključnije, pokazuje se usmjerenim upravo na srž čitavog problema - na same termine koji pobornicima eutanazije služe za njihovu kampanju uvjeravanja opće javnosti u dobrobit i čak nužnost onoga za što se zalažu, a koje i njihovi najžešći protivnici najčešće uzimaju olako, ako ih uopće uzimaju ikako. Tako Houellebecq piše u svom tekstu:

"Zagovornici eutanazije vole grgljati riječi čija značenja toliko iskrivljuju da više čak ne bi trebali imati pravo da ih upotrebljavaju. U slučaju 'suosjećanja', laž je eklatantna. Kad dođe do 'dostojanstva', stvari postaju podmuklije. Ozbiljno smo zastranili od kantovske definicije dostojanstva zamjenjujući, malo pomalo, moralno biće fizičkim (i možda čak poričući sam pojam moralnog bića), zamjenjujući ljudsku sposobnost za djelovanje površnijim i više animalnim pojmom dobrog zdravlja – pretvorenog u svojevrstan preduvjet svake mogućnosti ljudskog dostojanstva, čak možda i u njegovo jedino pravo značenje."

Riječi su bitne, jer načini njihove uporabe otkrivaju mnogo više od zbilje nego što se na prvi pogled čini. Osobito kad je taj pogled tako zastrt mutnim verbalizmima kao što je naš. U ovom slučaju, ono na što Houellebecq upućuje jest kobno odricanje riječima njihova značenja i čak same mogućnosti da znače, u svrhu izravnog i nereflektiranog komuniciranja određene poruke. Važno je i dostatno biti valjano informiran. Kao što je podrobno pokazao Jacques Ellul, takva poruka-informacija teži poprimiti pikturalno obilježje, djelovati kao formula koja ima trenutačni utjecaj poput slike - koja panji, neposredno se "urezuje u um", uvjerava otprve i mimo refleksije. Takva uporaba odnosno zlouporaba jezika donedavno se nazivala "indoktrinacijom" ili "propagandom". Filozof Eric Voegelin je, pak, pokazao kako je upravo takvo "uništenje jezika" glavno sredstvo svake ideologije, pomoću kojeg se stvaraju uvjeti za dolazak na vlast likova kao što je bio Hitler. Ovdje se jezik sustavno svodi na sredstvo izazivanja određenih sentimenata koji imaju sposobnost da djeluju kao ideje ali potpuno zaobilazeći mišljenje, koji su toliko koherentni da se ne dopuštaju dovesti u pitanje, i koji poopćujući se stvaraju određeno okružje, određenu atmosferu, određeno podneblje. Ono što ostaje od riječi u tom procesu razjezičenja i obeznačivanja stanoviti je verbalni stimulans za svijest, ili možda točnije, podsvijest. Ako je religija nekoć bila opijum za narod, ideologija - kao ujedno posljedica i sredstvo onoga što nazivam razjezičenjem ili logocidom - i danas djeluje kao kokain za svjetsko stanovništvo.

Može izgledati kao da je to sporedno za problem o kojem se radi. Na kraju krajeva, pitanje eutanazije i njene legalizacije ne potpada pod domenu pisaca, nego liječnika, znanstvenika i političara. I naravno, pod domenu javnih filozofa i intelektualaca. Problem je međutim u tome što se ispostavlja da su ti filozofi i intelektualci uglavnom, i opet, ili nesposobni ili nevoljni misliti i govoriti izvan trenutačno dominantnih okvira prihvatljivog. Koji su okviri u ovom slučaju strogo diktirani od državne administracije i medicinskog establišmenta u njihovu sve čvršćem ljubavnom zagrljaju. Upravo mi se zato čini povoljnim, dragocjenim, što se jedan majstor neprikladnih riječi i mišljenja kao što je Houellebecq upleo i u ovu igru. Ono na što njegova kritika smjera jest temeljni sentimentalizam u korijenu - i na kraju - naše individualističke moderne civilizacije, koja će i svoj bitak-k-smrti u njegovu najogoljenijem obliku prikriti i opravdati riječima iskrivljujući im značenje do neprepoznatljivosti. Eutanazija, ma ne, nema ona veze s eugenikom usprkos u oči bodućoj bjelodanosti, a tko se usuđuje to i pomisliti neka gori na lomači javne sramote u vječnoj šutnji! Glavni problem sentimentalizma naime nije u tome što je on cmizdrav i melodramatski, što budi neobuzdane osjećaje, nego upravo to što počiva na neumoljivoj i bešćutnoj logici sentimenta nepodložnog refleksiji i artikulaciji: na "neodoljivoj sili logike" (Arendt) sentimenta pretvorenog u neizrecivu i u sebi opravdanu Ideju koja onemogućuje promišljanje onog što činimo. Zato je sentimentalizam uvijek krajnje antagonistički i proizvodi neprijatelje koje treba brže-bolje satrti, s kojima nema i ne može biti rasprave. Zato je logika sentimentalizma sama logika ideologije.

U okružju i podneblju koje je stvorila ideologija, osobito kad je ona sastavljena od tako sitnog praha da se on više ne može razlikovati od bezazlenog pudera, nema više ni mogućnosti za vraćanje značenja obeznačenim riječima, za dublje promišljanje i istinsku raspravu. Tada su potrebne, smatram, radikalnije mjere, bezobrazniji jezik i bezobraznija misao: Houellebecq je i opet pogodio u srž.

Marko Gregorić

Marko Gregorić rođen je u Zagrebu 1975. Diplomirani je filozof i religiolog. Prevodilac je i pisac. Član je Društva hrvatskih književnih prevodilaca (DHKP) i Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika (HZSU).

Odabrana bibliografija prijevoda

• Charles Péguy, O Bergsonu, Sandorf, Zagreb, 2022.
• Annie Ernaux, Jedna žena, Multimedijalni institut - MaMa, Zagreb, 2021.
• Antoine Compagnon, Antimodernisti, Matica Hrvatska, 2020.
• Maryam Madjidi, Marx i lutka, Sandorf, 2019.
• Catherine Malabou, Ontologija nezgode, Multimedijalni institut - MaMa, Zagreb, 2016.
• Julien Gracq, Obala Sirta, Naklada Pelago, Zagreb, 2015.
• Amos Oz i Fania Salzberger-Oz, Židovi i riječi, Fraktura, Zagreb, 2015.
• Gilles Deleuze/Félix Guattari, Antiedip, Sandorf & Mizantrop, Zagreb, 2015.
• Gilles Deleuze/Félix Guattari, Tisuću platoa, Sandorf & Mizantrop, Zagreb, 2013.
• Karen Armstrong, U prilog Bogu, Naklada Ljevak, Zagreb, 2012.
• Jacques Ellul, Anarhija i kršćanstvo, DAF, Zagreb, 2011.
• Yasmina Khadra, Bagdadske sirene, Naklada Ljevak, Zagreb, 2010.
• Jean-François Lyotard, Augustinova ispovijest, Naklada Ljevak, Zagreb, 2009.
• Alain Badiou, Sveti Pavao – utemeljenje univerzalizma, Naklada Ljevak, Zagreb, 2006.
• Jean-Claude Kaufmann, Iznalaženje sebe/Jedna teorija identiteta, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2006.
• Michel De Maule i Institut za audovizualne umjetnosti, Ivo Malec: polikromni portret, Antibarbarus, Zagreb, 2005.

Publikacije :

• Marko-Marija Gregorić, Pod čarobnjakovim plaštem, Sandorf, Zagreb, 2022.
• Marko-Marija Gregorić, Ružmarin (pjesme i prepjevi), Sandorf, Zagreb, 2022.
• Marko-Marija Gregorić, Uz krizu kritike, Transkulturološki eseji, Sandorf, Zagreb, 2020.
• Marko-Marija Gregorić, Riječi, pod nosom/Ogledi o metafizičkom značenju prevođenja, Sandorf, Zagreb, 2013.
• Časopisi i porali (eseji, prijevodi, pjesme): Čemu, Europski glasnik, Vijenac, Tema, 15 dana, arteist.hr, nemo-casopis.com, DugoSelo.INFO.

Ovaj prilog sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.