Umjetničke ostavštine na cjedilu

Naši gradovi, od Zagreba i Rijeke do Splita, zatrpani su vrijednim umjetničkim ostavštinama, ali oni, čini se, ne znaju, ili ne žele ili ne mogu osmisliti adekvatan model njihove zaštite, zbrinjavanja i prezentacije

Naravno, situacija nije jednostavna. Problem je u novcu i pronalaženju primjerenog prostora, po mogućnosti u centru grada, a uz to, trebalo bi postaviti vrhunsko protupožarno i protuprovalno osiguranje, koje nije nimalo jeftino. Također bi trebalo riješiti održavanje tih galerija i muzeja, od plaćanja zaposlenika do režija, što bi financijski dodatno opteretilo cijelu priču. S druge strane, kod nekih umjetničkih ostavština, primjerice u slučaju Ede Murtića, Dušana Džamonje i Jagode Buić, nisu još rješena formalno-pravna pitanja, te se gradske administracije ne žele upuštati u rizik. Igraju na sigurno što je komotnije nego da se odvaže i same iniciraju, pomoću novca iz europskih fondova, recimo, gradnju Muzeja donacija.

Samo Zagreb ima u vlasništvu čak 29 umjetničkih donacija, od slika do stanova i kuća, koje broje više od 15 tisuća eksponata, a njima upravljaju muzeji u skladu sa svojim dotacijama i prostornim uvjetima. Taj model se u nekim slučajevima, kao recimo kod donacije Richter pokazao odličnim, jer je zahvaljujući Muzeju za suvremenu umjetnost Richterova kuća na Vrhovcu uvrštena u sustav muzeja i time je olakšana promocija te zbirke. Međutim, to nije rješenje za one donacije koje nemaju vlastiti prostor. S obzirom da te zbirke imaju status zaštićenog kulturnog dobra, grad bi se o njima morao temeljitije brinuti, ali u praksi to često nije slučaj. Umjetničke donacije često pri raspodjeli gradskog novca ostaju na cjedilu. One se, kao i kultura općenito, ne smatraju prioritetom pa se te ostavštine, uključujući i donirane stanove i kuće, restauriraju premalo i presporo.

S vremena na vrijeme javljaju se hvalevrijedna ideje, poput one o kojoj se pričalo još prije dvadesetak godina, da se donirani stanovi i kuće, kao i ostavštine velikih hrvatskih umjetnika, renoviraju i zatim osmisli turistička kulturna ruta, na kojoj bi posjetitelji upoznali umjetnine naših eminentnih umjetnika. Ta šetnja hrvatskom umjetničkom baštinom trebala je započeti memorijalnim centrima Miroslava i Bele Krleže na Gvozdu, Cate Dujšin-Ribar u Demetrovoj i Anke Gvozdanović u Visokoj, nastaviti se posjetom bivšoj kući Roberta Frangeša-Mihanovića i Joze Kljakovića na Rokovu perivoju, a zatim usmjeriti prema stanovima Viktora Kovačića u Masarykovoj 21 i Vjenceslava Richtera na Vrhovcu, a završiti razgledavanjem ambijentalnih zbirki Marte i Vilima Svečnjaka u Martićevoj i dr. Josipa Kovačića u Radićevoj ulici. Toj kulturnoj ruti trebalo bi pridodati i razgledavanje ostavština Dušana Džamonje i Ede Murtića, naših eminentnih suvremenih umjetnika. Ta ruta pokazala bi turistima veliku vrijednost hrvatske umjetničke baštine, a možda i ukazala na to da je vizualna umjetnosti jedini naš međunarodno konkurentni proizvod. No, ta ideja do sada nije zaživjela u stvarnosti.

Također treba znati da su takve umjetničke donacije gradovima hrvatska specifičnost. Na Zapadu se o takvim se zbirkama uglavnom brinu mecene i privatne fondacije, a rezultati su impresivni. Kod nas model mecenatstva ne postoji, no ipak se svojedobno razmišljalo o sponzorima te o jačanju veze između gospodarstva i kulture, pa čak i o tome da bi svaka donacija trebala pronaći svog pokrovitelja. No sve takve ideje ostale su na razini prijedloga. Naše velike kompanije najviše novca ulažu u humanitarne svrhe, zdravstvo, sport i dječje programe, dok na odvajanje za kulturu najviše utječe (ne)afinitet direktora ili člana uprave te svijest o tome da kultura treba i može igrati veću ulogu u stvaranju korporacijskog identiteta. Takvu strategiju potvrđuju slučajevi Adris grupe koja je među prvima u Hrvatskoj prepoznala važnost povezivanja gospodarstva i kulture i uključila se u aktualni svjetski trend. Također i THT, koji je uložio još prije 20-ak godina, između ostaloga, u obnovu zbirke Gvozdanović 500 tisuća kuna. Danas je veći dio novca (gradskog, državnog i onog iz EU fondova) usmjeren u obnovu muzeja nakon potresa što je logični prioritet jer je šteta procijenjena na 11,6 milijardi eura. U taj vlak uskočili su i neke kompanije pa je tako INA donirala zagrebačkim kulturnim institucijama gotovo 2,5 milijuna kuna za obnovu. I traženje cjelovitog rješenja za zbrinjavanje donacija opet je palo u zaborav.

Treba se prisjetiti da se svojedobno govorilo i o samostalnom Muzeju donacija u kojem bi bile prezentirane velike umjetničke donacije koje nemaju vlastiti izložbeni prostor. Jedan od prijedloga odnosio se na preuređenje sjevernog krila ili nadogradnju Muzeja Mimara, ali i ta ideja je zamrla, kao i mnogo drugih prijedloga iz područja kulture. Istodobno, veličanstvena zgrada arhitekata Ede Šena i Milovana Kovačevića na Trgu žrtava fašizma, na atraktivnoj lokaciji u centru Zagreba, gdje je nekad bio studentski dom Ivan Meštrović, čami prazna više od deset godina i propada sve više. Ta zgrada je i sama zaštićeni spomenik prijeratne graditeljske baštine, a danas je u vlasništvu Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, koja još nije odlučila o njezinoj sudbini. Naime, vrli akademici premišljaju se oko toga hoće li tamo urediti hotel ili neki drugi lukrativniji biznis, a u isto vrijeme vrijedne umjetničke ostavštine vape za adekvatnim prostorom. Zar nije jedna od uloga Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti čuvanje umjetničke i kulturne baštine?

Možda nam kao smjernica u rješavanju problema umjetničkih donacija može poslužiti Kuća legata (donacija), koju je još 2004. godine osnovao Grad Beograd. Kuća legata nije nastala preko noći. Ona je plod višedesetljetne inicijative umjetnika, intelektualaca, stručnjaka i donatora da osnuju instituciju koja će zbrinjavati i prezentirati umjetničke donacije, od slika i skulptura do kuća, uz poštivanje pravne regulative i volje donatora. Smještena je u Knez Mihailovoj ulici broj 46, dakle, u strogom centru grada, u jednoj od prvih modernih beogradskih višekatnica, koja je izgrađena 1869. godine za beogradskog trgovca Veljka Savića. Njegov sin Lazar Savić ostavio je obiteljsku kuću Srpskoj akademiji nauka i umetnosti za razvoj srpske nauke i kulture. U instituciji se nalaze, osim galerijskog prostora u kojem su smještene donacije nekih od ponajboljih srpskih slikara i kipara, i biblioteka sa čitaonicom, konferencijska dvorana, dokumentarni centar te depo za čuvanje umjetničkih eksponata. Kuća legata se trenutačno brine za više od 10 umjetničkih ostavština, među ostalima i za ostavštinu Petra Lumbarde, jednog od najvažnijih srpskih i jugoslavenskih umjetnika. Tokom godina rada Kuća legata je postala sinonim za čuvara beogradske kulturne baštine.

Kako sada stvari stoje, čini se da je u ovo postpotresno vrijeme jedini izlaz za donacije u privatnoj inicijativi. Na to je upozoravao još prije petnaestak godina dr. Josip Kovačić, kolekcionar i vlasnik impozantne zbirke „Hrvatske slikarice rođene u 19. stoljeću“, ustvrdivši da je svojedobno političar i poduzetnik Mladen Vilfan već osigurao milijun kuna, što je tada bila pozamašna svota, za adaptaciju njegovog stana u Radićevoj ulici gdje je htio smjestiti svoju zbirku. No tada su iskrsnuli neriješeni imovinsko-pravni problemi vezani uz vlasnike prostora u prizemlju i novac je iznenada preusmjeren u drugom smjeru. Primjer za uspješnu privatnu inicijativu je i Kuća arhitekture Oto Reisinger u Radićevoj ulici broj 44, koja je otvorena prvenstveno zahvaljujući velikom angažmanu, upornosti i ulaganju obitelji slavnog karikaturista, oca popularnih junaka Pere, Klare i Štefeka, koja je unatoč naizgled nesavladivim teškoćama i ekspresnim odbijenicama od strane grada uspjela prebroditi sve birokratske barikade. Također, očekuje se pozitivno rješavanje zahtjevne papirologije (rušenje derutnih objekata, usklađivanje s urbanističkim planovima itd), koja bi omogućila pomoću privatnog kapitala gradnju samoodrživog Centra Dušana Džamonje u sklopu Bloka 19 u dvorištu Ilice 53 u Zagrebu. Time bi se pridonijelo javnom dobru, a Zagreb bi od tog projekta itekako profitirao, jer bi obogatio turističku i kulturnu ponudu, koja nedostaje Zagrebu.

Iz današnje perspektive izgleda da ne postoje šanse da se u dogledno vrijeme cjelovito riješi problem donacija. No tu tvrdnju opovrgava slučaj Mimara koji je pokazao da je sve moguće kad postoji politička odluka, pa čak i izbaciti gimnaziju iz zgrade na Rooseveltovom trgu i nju prenamijeniti u muzej. Dakle, sve je moguće, jedino treba osmisliti model, koji bi imao, uz atraktivnost i suvremenost, i potencijal samodrživosti. Možemo li iz svega zaključiti da su gradske administracije pomalo kulturocidne, ili blaže rečeno, da ih kultura ne zanima je se tu ne okreće velik novac i jer se ne razumije da bi Zagreb, kao i Vrsar i Split, mogli postati još atraktivnije turističke destinacije i time ojačati imidž tih gradova, a time i popraviti njihove budžete.

Napisala: Nina Ožegović

Iz serijala Sjaj i bijeda umjetničkih donacija:

• Zašto država ne voli svoje velike umjetnike, poput Murtića, Džamonje i Jagode Buić Wuttke?
• Bombastično najavljivan projekt Muzeja Dušana Džamonje u Vrsaru danas je tek puka tlapnja
• Arhiv Tošo Dabac izbačena iz prostora u kojem je slavni umjetnik imao atelier gotovo 80 godina
• Inicijativa o gradnji Muzeja Jagode Buić, jedne od najznačajnijih i najnagrađivanijih suvremenih hrvatskih umjetnica, pretvorila se u horor priču
• Ni država ni Grad Zagreb nisu pokazali inicijativu za realiziranje Muzeja Murtić
• Umjetničke ostavštine na cjedilu

Članak je objavljen uz financijsku potporu Agencije za elektroničke medije iz Programa za poticanje novinarske izvrsnosti.