Čemu još Péguy?

Da bi se suvislo govorilo o politici dovoljno je biti dostatno obrazovan i inteligentan. Ali da bi se politika uistinu mislila, a onda i eventualno mijenjala, potrebno je mnogo više. Jedan od najuglednijih filozofa današnjice tvrdi da je za to potrebno ništa manje nego potpuno iskoračiti iz političkog aktualiteta. Filozof se pritom oslanja na jednog gotovo zaboravljenog francuskog pisca, čiju aktualnost iznova otkriva.

Svakako, Charles Péguy (1873.-1914.) jedan je od vrlo "teških" autora. Već i u svoje vrijeme mnogi su ga smatrali upravo nečitljivim. Filozof i pjesnik, esejist i "moralist", tvorac velikih poetsko-dramskih Misterija i nepregledne poeme Eva te čudnovatih dugačkih eseja upravljenih protiv "modernog svijeta" u kojima je očitovao svoj repetitivni stil koji su mnogi u njegovo doba smatrali dosadnim i zakučastim - i koji je dobio stanovito priznanje tek kod kasnijih filozofa (Deleuze, Latour) - Péguy se danas nadaje prilično zastarjelim piscem čije su teme otrcane, čiji je utjecaj prošao, čije djelo u cjelini pripada, u najboljem slučaju, muzeju pisane kulture.

Ipak, ima ih i koji ne misle tako. Jedan od njih je škotsko-američki filozof i etičar Alasdair MacIntyre, koji je u svojem nedavnom predavanju s naslovom Catholic Instead of What? naveo Péguyja kao autora koji je i dalje itekako aktualan. Premda je filozof u tom predavanju usredotočen na pitanje američke katoličke kulture, njegove tvrdnje nadmašuju taj neposredni ambijent. On na samom početku predavanja citira Péguyjevu tvrdnju: "Velika filozofija nije ona koja donosi konačne sudove... nego ona koja unosi nemir." MacIntyre ustanovljuje da je situacija u kojoj se našla američka kultura, uključujući i njezin katolički odsjek, obilježena upravo stanovitom zatvorenošću pred takvim uznemirujućim filozofijama, mislima koje remete ustaljeni poredak stvari. Glavna pretpostavka iza te tvrdnje proizlazi iz uvida u to da je u američkoj, a onda više-manje i univerzalnoj današnjoj kulturi politika zamijenila religiju, odnosno da političke kategorije i politički diskurs imaju danas funkciju i moć koju su nekoć imale religijske kategorije i religijski diskurs.

U toj točki MacIntyre nalazi Péguyja nadahnjujućim. Jer on u njemu otkriva nekog tko je svojim pisanjem, kao i svojim životom, dosljedno potkopavao tu zamjenu u kojoj je vidio sam temelj i glavnu silnicu moderniteta - ali se pritom nije skrasio, poput većine "antimodernističkih" intelektualaca svoga doba, u udobnu poziciju konzervativnog i reakcionarnog filozofa. Umjesto toga, Péguy je održavao i čak intenzivirao taj nemir, tu napetost, do samoga kraja. Upravo su zbog toga, pokazuje MacIntyre, njegovi spisi mogli biti glavni "protuotrov za kvarenje političkog govora" njegove zemlje i njegova vremena. I upravo zbog toga, smatra filozof, oni zadržavaju svoju aktualnost, budući da situacija u kojoj se prema njegovu mišljenju nalazi današnja kultura, američka osobito ali i općenito svaka nacionalna kultura, podnosi stanovitu, značajnu i znakovitu usporedbu s kulturnom situacijom Francuske i onda cijelog zapadnog svijeta na prijelazu iz devetnaestog u dvadeseto stoljeće. U toj situaciji, Péguy je prema filozofovu mišljenju bio najpronicaviji razotkrivatelj skrivenih sila moderniteta koje će se očitovati tek u dvadesetom stoljeću, te zbog toga podnosi usporedbu s Nietzscheom (moja opaska, ne MacIntyreova).

MacIntyre tako uzima Péguyja kao kritički model u odnosu na koncepciju politike lišene svega što nije ona sama - koncepciju čiste politike iz koje su proizišli svi totalitarizmi prošlog stoljeća - ponajprije zbog toga što je taj Francuz bio duboko upleten u politički i društveni realitet svoje zemlje. To nije bio nikakav isposnik odvojen od svijeta, niti kabinetski umovatelj sa sigurnom plaćom na Sorboni. Naprotiv. Taj časnik i istaknuti dreyfusard, socijalist s anarhističkim nagnućima koji se ni nakon što je socijalizam zamijenio (na svoj, veoma osebujan način) katoličanstvom nije odrekao svoje republikanske prošlosti i republikanske "mistike", taj platonist koji je uzdizao "aktivne" svece iznad "pasivnih", djelovanje iznad kontemplacije, pisao je potpuno uronjen u aktualitet gubitka svakog drugog uporišta, svake druge referentne točke i izvora mišljenja osim ogoljele politike konformizacije i njezinih nadomjestaka vjere što ih je modernitet počeo uspostavljati u njegovoj zemlji ali i po cijelom svijetu. "Moderni svijet" protiv kojeg je Péguy grmio, ne pozivajući ni na kakve povratke ili obnove prošlosti, bio je svijet obilježen rastućom moći Novca (to je naslov jedne od Péguyjevih glavnih knjiga), koji je on shvaćao kao metafizičku i čak duhovnu silu: "Prvi put u povijesti svijeta novac je gospodar bez ograničenja i mjere. Prvi put u povijesti svijeta novac je sam sučelice duhu", napisao je. Otad, mnogi su u tančina analizirali i kritizirali kapitalizam, iz najrazličitijih perspektiva, ali nitko nije pružio tako snažnu metafizičku kritiku kapitalizma kao Péguy.

MacIntyre ustanovljuje da se mi - Amerikanci specifično ali i svi drugi u ovoj ili onoj mjeri - i dalje nalazimo u istome svijetu kojim dominira Novac, združena moć "tržišta i države". Štoviše, u tom se svijetu nalazimo još i više, ili dublje, no što se nalazio sam Péguy. Nije došlo ni do kakva prevladavanja, ni do kakva napretka u tom pogledu, kao što nas žele uvjeriti dobromisleći (i sve rjeđi) liberali. Dominacija tržišta i države postala je i snažnija i sveprisutnija no što što je bila u njegovo vrijeme, i u SAD-u to se napose očituje u dvama fenomenima: eklatantnom porastu nejednakosti i gubitku povijesnog pamćenja. Filozof tvrdi da su ta dva fenomena zajedno dovela do situacije u kojoj svjedočimo tragičnom gubitku i same mogućnosti smislene rasprave. Takvu raspravu zamijenile su debate u sklopu "kulturnih ratova" koji su zapravo "simptom gubitka kulture". Stoga, "u politici, kao i u drugim sferama, Amerikanci bi trebali ponovo naučiti razgovarati jedni s drugima". No to će moći jedino tako što će se što je više moguće udaljiti od aktualnih političkih problema kojima su bombardirani i koji zaokupljaju njihovu (jednako tako dakle možemo reći i našu) pažnju u toj mjeri da onemogućuju iskorak izvan potpune politizacije, u tom negativnom smislu riječi, svakidašnjeg i svakog drugog postojanja. Upravo ta panpolitizacija proizvodi apolitičnost, nevoljnost za govor s drugim ili čak nemogućnostza takav govor, kao svoju nužnu posljedicu. No to uključuje i gubitak svijesti o svrsi vlastitog postojanja, vlastitog poziva, vlastite uloge u zajednicama kojima pripadamo, vlastitog odnosa s drugima, vlastita govora.

Stoga za MacIntyrea glavno pitanje postaje, i u tome on i dalje u stopu slijedi Péguyja, pitanje radikalnog samopropitivanja: "Što smo mi?" Što znači biti američki katolik? Ima li to pitanje više ikakvog smisla postaviti? Ako ima, gdje, kako i, što je ključno, s kime ga postaviti? (Jednako bi se moglo upitati, dakle: što znači biti hrvatski katolik? I ima li to pitanje smisla postaviti, te gdje ga, kako i s kime u tom slučaju postaviti?) Jedino se naime pomoću takve radikalne samokritike, ali koja nije ograničena na sferu privatne introspekcije, može zadobiti identitet - ili nazovimo to kako već želimo - koji nije puka socijalna etiketa ili privatni izbor lišen odgovornosti (biram identitet kao robu, koju u svakom trenutku mogu odbaciti i zamijeniti drugom, ili kao zastavu kojom mašem kad mi to odgovara). Takva samokritika pretpostavlja neumornu borbu, sukob, sučeljavanje - umjesto čega sam katolik? - sa svijetom koji je u prvom redu svijet političkog i socijalnog aktualiteta, koji nas fascinira i zavodi svojim blještavilom. To je taj "moderni" svijet dominacije para tržišta i države, a dominacija, osobito kad je tako svesilna, plijeni pažnju svakog. Ne mora se biti Amerikanac da bi joj se podleglo: toj smirujućoj fascinaciji koja oduzima volju za okretanjem glave u drugu stranu i stupanjem u neugodni i destabilizirajući doticaj s drugim pomoću govora. Upravo je borba protiv te fascinacije, na osobnom ali i na šire društvenom pa i nacionalnom planu, uvjet nove politike koja bi to zbilja mogla biti. Ali borba protiv te fascinacije, kao što filozof daje naslutiti i kao što je Péguy posvjedočio svojim perom i svojim životom, upravo je ona borba protiv "Vrhovništva, Vlasti i upravljača ovoga mračnog svijeta" na koju je kršćanin osobito pozvan, koje god nacionalnosti bio. U današnjim debatama oko svega i svačega, u kojima su zbiljnosti u opasnosti izgubiti se u vihorima polemike i verbalnih nadmetanja, u kojima svi sudionici moraju imati dugačke jezike kojima će začepiti usta protivnika, takvo gledanje na stvari, takva pozicija, takve riječi svakako su i više nego dobrodošle. U našem metežu, jedan Péguy izgleda još može unijeti malo reda - ali samo ako mu se to dopusti.

Marko Gregorić

Marko Gregorić rođen je u Zagrebu 1975. Diplomirani je filozof i religiolog. Prevodilac je i pisac. Član je Društva hrvatskih književnih prevodilaca (DHKP) i Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika (HZSU).

Odabrana bibliografija prijevoda

• Charles Péguy, O Bergsonu, Sandorf, Zagreb, 2022.
• Annie Ernaux, Jedna žena, Multimedijalni institut - MaMa, Zagreb, 2021.
• Antoine Compagnon, Antimodernisti, Matica Hrvatska, 2020.
• Maryam Madjidi, Marx i lutka, Sandorf, 2019.
• Catherine Malabou, Ontologija nezgode, Multimedijalni institut - MaMa, Zagreb, 2016.
• Julien Gracq, Obala Sirta, Naklada Pelago, Zagreb, 2015.
• Amos Oz i Fania Salzberger-Oz, Židovi i riječi, Fraktura, Zagreb, 2015.
• Gilles Deleuze/Félix Guattari, Antiedip, Sandorf & Mizantrop, Zagreb, 2015.
• Gilles Deleuze/Félix Guattari, Tisuću platoa, Sandorf & Mizantrop, Zagreb, 2013.
• Karen Armstrong, U prilog Bogu, Naklada Ljevak, Zagreb, 2012.
• Jacques Ellul, Anarhija i kršćanstvo, DAF, Zagreb, 2011.
• Yasmina Khadra, Bagdadske sirene, Naklada Ljevak, Zagreb, 2010.
• Jean-François Lyotard, Augustinova ispovijest, Naklada Ljevak, Zagreb, 2009.
• Alain Badiou, Sveti Pavao – utemeljenje univerzalizma, Naklada Ljevak, Zagreb, 2006.
• Jean-Claude Kaufmann, Iznalaženje sebe/Jedna teorija identiteta, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2006.
• Michel De Maule i Institut za audovizualne umjetnosti, Ivo Malec: polikromni portret, Antibarbarus, Zagreb, 2005.

Publikacije :

• Marko-Marija Gregorić, Pod čarobnjakovim plaštem, Sandorf, Zagreb, 2022.
• Marko-Marija Gregorić, Ružmarin (pjesme i prepjevi), Sandorf, Zagreb, 2022.
• Marko-Marija Gregorić, Uz krizu kritike, Transkulturološki eseji, Sandorf, Zagreb, 2020.
• Marko-Marija Gregorić, Riječi, pod nosom/Ogledi o metafizičkom značenju prevođenja, Sandorf, Zagreb, 2013.
• Časopisi i porali (eseji, prijevodi, pjesme): Čemu, Europski glasnik, Vijenac, Tema, 15 dana, arteist.hr, nemo-casopis.com, DugoSelo.INFO.

Ovaj prilog sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.