Piketty, ekonomija za neznalice (4)

Piše Marko-Marija Gregorić

Dakako, ne može se i ne treba tražiti od suvremenog ekonomista, čak ni najvrsnijeg, da njegove ideje budu revolucionarne u smislu dovođenja do spektakularnih promjena. Bilo da je "vrijeme revolucija prošlo" ili ne bilo, sama struka sasvim opravdano realistički zahtijeva od svojih adepata da se što je više moguće drže utvrđenih i utvrdivih činjenica, pomno čuvaju i najkraćih izleta mašte. Nikom, a najmanje ekonomistu, više nije dopuštena ni najmanja natruha romantizma, iz jasnih i neoborivih razloga. Najviše što ekonomist može danas učiniti je, po svoj prilici, ponuditi promišljenu teoriju i provediv program. Od njega se ne može niti smije očekivati više od toga. Ali francuski intelektualni ekonomist ne razočarava zbog toga što ne udovoljava idealnim i nemogućim zahtjevima koji izlaze iz okvira njegove struke, pa čak ni samo zbog toga što ne udovoljava adekvatno zahtjevima koje si je izgleda sam nametnuo, nego ponajprije zbog toga što suviše očigledno udovoljava samo minimalnim zahtjevima svoje struke. I najvećoj neznalici postaje jasno, ako malo bolje razmisli, da Pikettyjev program može biti proveden samo unutar postojećeg i neumoljivog okvira koji se nadaje glavnim problemom u čitavoj priči; ali ako se još malo potrudi, shvatit će da on može biti proveden samo više-manje slijepim pokoravanjem diktatima tog okvira u svim vitalnim točkama. Ispostavlja se tako, s prevelikom jasnoćom, da provedba tog programa ne može biti drugo nego određeno transformativno "resetiranje" poznate i nedodirljive mašine, u skladu s nekim od modela što ih ona nudi - u ovom slučaju, u skladu s ažuriranim socijaldemokratskim modelom. Drugim riječima, Piketty kao ekonomist razočarava u prvom redu zato što ne uspijeva pokazati da ekonomija ima za ponuditi išta više od onoga što aktualno nudi na svojim tradicionalnim tezgama: vladavine stručnjaka u ljudskom mravinjaku u kojem će svaki antropoidni mrav napokon imati jednaka prava i mogućnosti, globalne organizacije temeljene na automatizmu transparentne razmjene informacija i propagandi, ponude mističnog braka između ekonomskih dinamika i individualnih političkih opredjeljenja, obećanja prosperiteta ulaskom u veliko ratište kompeticije prerađeno u participacijsko igralište, recikliranih ideoloških proizvoda za ublažavanje prijeteće bijede i katastrofe, na pozadini i pod pokroviteljstvom staroga liberalnog i meritokratskog mita. Tako Piketty pokazuje, protiv svoje volje i u prilog onima koje kritizira, da pod modernim ekonomskim suncem doista nema ničeg bitno novog.

Dakako, nitko ne može tražiti od svakog pojedinog intelektualca da bude vrhunski filozof. Ne mora svaki intelektualac biti prvorazredan mislilac da bi bio valjan intelektualac, pa čak ni kad se bavi nečim tako ozbiljnim kao što je ekonomija. To bi bilo svakako previše za očekivati, pogotovo od današnjeg intelektualca. Ali francuski ekonomski intelektualac ne ističe se zbog toga što ne udovoljava najvišim zahtjevima intelekta, pa čak ni samo zbog toga što ne udovoljava adekvatno zahtjevima koje si je izgleda sam nametnuo, nego prije svega zbog toga što suviše očigledno udovoljava sniženim zahtjevima svoje dodatne vokacije. Drugim riječima, Piketty kao intelektualac ne privlači pažnju time što je po nečemu poseban, već, naprotiv, privlači je time što je toliko primjeran. Vrijeme koje toliko inzistira na "intelektualnoj čestitosti" kao na temeljnoj vrlini intelektualca kao da je sklono zaboraviti od čega se ta čestitost sastoji, njenu specifičnu razliku, i brka je s pukom akademskom ili znanstvenom mjerodavnosti - što će reći učinkovitosti u kraljevstvu doktorskih teza i javnih debata. Od intelektualca kao da se više ne očekuje ništa drugo nego da bude nešto obrazovaniji i socijalno vještiji znanstvenik, spreman i obučen voditi križarski rat protiv "dezinformacija". Njegova uloga počela se sve više svoditi na to ratničko misionarstvo među neupućenim i divljim neznabošcima, koje mačem i kopljem impozantnih činjenica, znanstveno dokazanih i neupitnih, valja privesti pravoj vjeri; jasno, za njihovo vlastito dobro. Piketty tako bez poteškoće može propovijedati radikalni egalitarizam kao univerzalno izbavljenje iz đavlovih ralja nejednakosti s ambona Društvenih Znanosti, naprtivši na svoja leđa bourdieuovsko breme odgovornosti za "donju i srednju klasu" koja i ne znajući vapi za spasom. (I pritom je nesvjestan u kojoj mjeri i sam pripada onome što je tako zgodno nazvao "brahmanskom ljevicom".) Piketty revnuje, ex cathedra scientiarum, za pravednije društvo koje ima biti organizirano na nesalomljivo blagim zakonima ekonomije preobražene u dobroćudno internacionalno božanstvo, ruši ideologije kapitalizma suprotstavljajući im jednu i jedinu Kontraideologiju u kojoj su ideje zamijenjene podacima a logos tehnikama razmjene podataka; Piketty promiče vrednote političke ekologije šireći evanđelje državnih reklamnih industrija; Piketty se zalaže za prosvjećivanje planetarnog puka obilatim državnim financiranjem obrazovnih institucija zaduženih za proizvodnju vrlih vojnika Mreže; Piketty vodi pravedni rat oružjem najmoćnijih armija svoga doba. I Piketty vlastitim primjerom pokazuje, protiv svoje volje i u prilog onima koji tvrde ili misle suprotno, da je pod modernim intelektualnim suncem gotovo sve doista usahlo.

No, da ne bi bilo zabune, sve to nimalo ne umanjuje zahvalnost koju osjećam prema Pikettyju i njegovim popularizatorima. Naprotiv. Jer osim spomenutih pouka iz povijesti ekonomije, oni su mi svojim marljivim edukacijskim radom i nehotice dali jednu daleko važniju lekciju. Ta lekcija je jedno dublje pitanje, jedna općenitija dvojba (što je uvijek beskrajno korisnija stvar od odgovora i izvjesnosti). To pitanje, ta dvojba je sljedeća: da se možda ne bi pokazalo kako čitava moderna ekonomija, zajedno sa svojom politikom, nije drugo, u preformulaciji besmrtne Clausewitzeve maksime, do nastavak rata drugim sredstvima - kad sva ostala zataje?

• Piketty, ekonomija za neznalice (1)
• Piketty, ekonomija za neznalice (2)
• Piketty, ekonomija za neznalice (3)
• Piketty, ekonomija za neznalice (4)

Marko Gregorić rođen je u Zagrebu 1975. Diplomirani je filozof i religiolog. Prevodilac je i pisac. Član je Društva hrvatskih književnih prevodilaca (DHKP) i Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika (HZSU).

Odabrana bibliografija prijevoda

• Charles Péguy, O Bergsonu, Sandorf, Zagreb, 2022.
• Annie Ernaux, Jedna žena, Multimedijalni institut - MaMa, Zagreb, 2021.
• Antoine Compagnon, Antimodernisti, Matica Hrvatska, 2020.
• Maryam Madjidi, Marx i lutka, Sandorf, 2019.
• Catherine Malabou, Ontologija nezgode, Multimedijalni institut - MaMa, Zagreb, 2016.
• Julien Gracq, Obala Sirta, Naklada Pelago, Zagreb, 2015.
• Amos Oz i Fania Salzberger-Oz, Židovi i riječi, Fraktura, Zagreb, 2015.
• Gilles Deleuze/Félix Guattari, Antiedip, Sandorf & Mizantrop, Zagreb, 2015.
• Gilles Deleuze/Félix Guattari, Tisuću platoa, Sandorf & Mizantrop, Zagreb, 2013.
• Karen Armstrong, U prilog Bogu, Naklada Ljevak, Zagreb, 2012.
• Jacques Ellul, Anarhija i kršćanstvo, DAF, Zagreb, 2011.
• Yasmina Khadra, Bagdadske sirene, Naklada Ljevak, Zagreb, 2010.
• Jean-François Lyotard, Augustinova ispovijest, Naklada Ljevak, Zagreb, 2009.
• Alain Badiou, Sveti Pavao – utemeljenje univerzalizma, Naklada Ljevak, Zagreb, 2006.
• Jean-Claude Kaufmann, Iznalaženje sebe/Jedna teorija identiteta, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2006.
• Michel De Maule i Institut za audovizualne umjetnosti, Ivo Malec: polikromni portret, Antibarbarus, Zagreb, 2005.

Publikacije :

• Marko-Marija Gregorić, Pod čarobnjakovim plaštem, Sandorf, Zagreb, 2022.
• Marko-Marija Gregorić, Ružmarin (pjesme i prepjevi), Sandorf, Zagreb, 2022.
• Marko-Marija Gregorić, Uz krizu kritike, Transkulturološki eseji, Sandorf, Zagreb, 2020.
• Marko-Marija Gregorić, Riječi, pod nosom/Ogledi o metafizičkom značenju prevođenja, Sandorf, Zagreb, 2013.
• Časopisi i porali (eseji, prijevodi, pjesme): Čemu, Europski glasnik, Vijenac, Tema, 15 dana, arteist.hr, nemo-casopis.com, DugoSelo.INFO.

Ovaj prilog sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.